Hetiti - Umjetnici rata i diplomacije

Povijest Hetita uglavnom je povijest ratovanja. Budući da jedan od najstarijih indoeuropskih zapisa, tzv. »Anitta tekst«, raspravlja o vojnim sukobima, on poučno demonstrira značaj vojne ekspanzije tijekom procesa formiranja država u Anatoliji u II. tisućljeću pr. Kr. Teritorijalno širenje pod starohetitskim kraljevima nije bilo moguće bez dobro ustrojene i razvijene vojne sile. Muršilievo osvajanje Babilona 1532. pr. Kr. bez sumnje predstavlja vrhunac vojnih poduhvata u vrijeme starohetitskih kraljeva. Mi danas ne možemo sa sigurnošću zaključiti u kojoj je mjeri vojska sudjelovala u dinastičkim razmiricama i gušenju pobuna tijekom srednjohetitskog perioda, ali unatoč nedostatku pisanih svjedočanstava o glavnim vojnim operacijama ipak znademo za situaciju u kojoj su unutarnjopolitički problemi hetitske države oslabili političku moć Hatijaca (narod Hati) – neindoeuropski narod naseljen u Maloj Aziji prije Hetita (oni su sami sebe zvali imenom »nes«, a svoj jezik »nesili«), a koji je imao golem utjecaj na njihovu povijest i kulturu.

Nakon toga slabo pokrivenog perioda u izvorima Šupiluliumaša I. (1380–1340. pr. Kr.) postavlja tetemelje izgradnje Hetitskog Carstva. Tijekom toga perioda postoje brojni izvori različita karakterna, što nije slučaj u prethodnom razdoblju. Tijekom vladavine Muvatalia II. Carstvo obuhvaća područje od zapadne Anatolije do gornje Mezopotamije, uključujući tu i glavne dijelove Sirije i Levanta. Vladavina nad tako prostranim teritorijem jedino je bila moguća putem brižljive administracije, iznimne diplomacije te jake i stabilne vojne sile.

Nastavak teksta i ostale zanimljivosti čitajte u novome izdanju VP magazina od ponedjeljka, 5. listopada na svim kioscima!