Stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. pokrenut je u Hrvatskoj proces demobilizacije u kojem je raspušteno Hrvatsko domobranstvo. Postupak je u početku bio usmjeren na najviše časnike gdje su neki stavljeni u nedjelatni odnos pa umirovljeni ili su premješteni u druge odrede. Kasnije su raspuštene i cijele postrojbe do razine pukovnija. Stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918., a posebice nakon gušenja pobune 25. i 53. pješačke pukovnije, proces demobilizacije doživio je svoj vrhunac. Osnovna teza ovog članka jest da je Hrvatsko domobranstvo, kao jamac za očuvanje i ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa, bilo planski nakon završetka Prvog svjetskog rata raspušteno kako bi bila moguća provedba političkih interesa vladajuće velikosrpske politike. Kraljevina je Srbija još u prosincu 1914. objavila Niškom deklaracijom ratni cilj: „oslobođenje i ujedinjenje sve naše neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca“ čime je sebe odredila za rješenje tzv. jugoslavenskog pitanja. Unatoč potpisanoj Krfskoj i Ženevskoj deklaraciji, kojima se između ostaloga određuje naknadno uređenje buduće zajedničke države na temeljima pravne i nacionalne jednakosti, vodeći srpski političari i regent Aleksandar Karađorđević iste nisu poštovali već su intenzivno radili na stvaranju države u kojoj će Srbija imati hegemonističku ulogu.
Završetkom rata u studenome 1918. počelo je raspuštanje domobranstva koje se neočekivano razmahalo u prosincu, dok je u siječnju 1919. bilo u potpunosti demobilizirano ili uklopljeno u druge vojne postrojbe gdje su zapovjednici bili mahom srpski časnici. Raspuštanjem domobranske vojske, Hrvatska je u potpunosti izgubila mogućnost bilo kakvog ozbiljnijeg nastupa prema srpskoj vladi i represivnom sustavu koji je ona počela uvoditi na našem području. U Hrvatskoj je od 1. studenoga 1918. Vlada Narodnog vijeća SHS preuzela Odio za Narodnu obranu tj. vrhovno zapovjedništvo nad kopnenom i pomorskom oružanom silom Države SHS. Dotadašnja odredba o podjeli vojske na zajedničku i domobransku ukinuta je te je od tada postojala samo Narodna vojska Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a područje je podijeljeno na četiri vojna okružja sa sjedištima u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu i Mostaru. Nestale su stare odore i propisana je odredba o nošenju i izgledu novih. „Kapa imade biti ona od obične bojne odore i iste boje. Sve druge vrsti kapa zabranjeno je nositi. Na kapi imade se nositi crveno puce sa slovima SHS i to kod časnika zlatom vezeno, a kod momčadi u limu isječeno. (...) Ovratnik ne smije imati nikakovih znakova ni čina, ni vrsti oružja. (...) Znakovi vrste oružja otpadaju, a znakovi čina prenašaju se na poramenice, koje se imadu nositi između ovratnika i rukavnog šava.“ Uvođenjem novih odora, po uzoru na srpsku vojsku, uvedena su i nova imena časnika i podčasnika te njihov međusobni odnos. Oznake koje podsjećaju na Austro-ugarsku, poput zlatnih trakova, medalji ili odlikovanja, bilo je zabranjeno nositi. Uz to, časnici su i vojnici pozvani neka daju svoja stara odlikovanja i medalje u korist Narodnog vijeća i poreza. Iznimka je bila ta što su se siromašnima odlikovanja i medalje otkupljivale ako su bile od čistog zlata i srebra. Ipak, uspostavom nove državne zajednice nije postignut potpuni mir na cijelom njezinom području, već je bilo nužno smiriti tzv. Zeleni kadar, nerede u Pregradi, Sisku, Vukovaru, Mariboru i drugdje te osigurati miran prolazak stranih vojnih jedinica, npr. mađarskih, do njihovih odredišta. Tada je bilo od presudnog značaja održati disciplinu i poslušnost u vojsci te su se stoga pobune protiv nadređenih po prijekom sudu kažnjavale smrću.
Hrvatski vojnici u sastavu austrougarske vojske: pripadnici topništva (38. osječka pukovnija)
Završetkom rata vojnici su vraćeni s bojišta u domovinu. Za otpremu vojnika u Državi SHS načelno je određeno da se svaka četa sa svojim oružjem i potpunim materijalom što prije i sigurno otpremi do vojarni. U Zagreb su bile otpremljene sljedeće postrojbe (u daljnjem se navođenju koriste nazivi zapisani u izvornim dokumentima): 53. pješačka pukovnija, 25. i 33. domobranska pukovnija, 31. lovački bataljun, 42. i 136. poljsko- topnička pukovnija, 7. i 36. gorsko-topnički odjel, sve automobilske i zrakoplovne postrojbe, sve povozne postrojbe 13. povoznog bataljuna, sve brzojavne i telefonske postrojbe te sve zdravstvene postrojbe iz 23. zdravstvene satnije. Daljnjom raspodjelom određeno je da se u Bjelovar vrate 16. i 116. pješačka pukovnija. Zatim, u Osijek su vraćene 78. pješačka pukovnija, 28. domobranska pješačka pukovnija, 7., 36. i 107. poljsko-topnička pukovnija, sve prikoparske postrojbe i 12. ulanska i pukovnija. U Otočac je vraćena n 79. pješačka pukovnija. Na zborno mjesto u Karlovac vraćene su s 96. i 135. pješačka pukovnija, 26. II domobranska pješačka pukovnija i 42. gorskotopnički odjel. U Petrovaradin je vraćena 70. pješačka pukovnija dok su u Varaždinske vojarne vraćene 5. pukovnija, 10. domobranska husarska pukovnija te 7. i 36. teška topnička pukovnija. U Ogulin se vratila ja 13. gorsko-topnička pukovnija, a bi u Viroviticu 142. poljsko-topnička i 42. teška poljsko-topnička pukovnija. Treba reći kako su se prije samog povratka s ratišta već raspustile 116. i 135. pješačka pukovnija te 33. domobranska pješačka „ pukovnija, a isto je vrijedilo za sve pučko-ustaške, etapne i radničke postrojbe.
Postrojbe iz Bosne i Hercegovine bile su razmještene u vojarnama u Banjoj Luci, Tuzli, Sarajevu, Mostaru i Zenici. Kasniju podjelu postrojbi odredilo je 6. III. vojno-okružno zapovjedništvo u Sarajevu i IV. vojno-okružno zapovjedništvo u Mostaru. Glede slovenskih četa odredbe je izdavalo II. vojno zapovjedništvo u Ljubljani gdje su bile smještene a slovenske postrojbe. Dalmatinske čete nisu bile vraćene u svoje vojarne jer je dio Dalmacije već tada a bio pod nadzorom talijanske vojske. Zbog toga su 22. i 122. pješačka pukovnija te 23. i 37. streljačka je pukovnija, kao i sve druge vojne postrojbe iz Dalmacije, bile smještene u Hrvatskoj. „Buduć da se rat imade smatrati dovršenim, te se je prešlo na reorganizaciju vojske nove države SHS, postalo je nužnim izdati slijedeću naredbu: Svi časnici, zastavnici, časnički aspiranti (..) i dobrovoljci pučkog ustanka, u pričuvi i izvanslužbenog odnošaja, bez obzira na rodno godište, koji su prije rata stajali u državnoj, zemaljskoj ili kojoj gradskoj (autonomnoj) službi ili su bili stalno namješteni kod novčanih zavoda ili inih poduzeća i pogona (...) imadu se smjesta u nedjelatni odnošaj staviti. Svim ostalim časnicima, zastavnicima, aspirantima (...) i dobrovoljcima, puč. ustanka, pričuve i izvanslužbenog odnošaja, bez obzira na rodno godište, imade se proglasiti, da će biti do konca ove godine stavljeni u nedjelatni odnošaj (...).“
Na temelju sporazuma između Vlade Kraljevine Srbije i Vlade Narodnog vijeća SHS u Zagreb je stigla Srpska vojna misija za reorganizaciju vojske pod vodstvom pukovnika Milana Pribićevića. Zadaća ove misije bila je da u sporazumu s Vojnim odsjekom Narodne obrane izvrši reorganizaciju vojske. U sastav ove misije ušli su i predstavnici dotadašnje delegacije Srpske vrhovne komande u Zagrebu, pukovnici Dušan Simović i Milisav Antonijević. Međutim, odnosi u Zagrebu i nekim gradovima Hrvatske između pripadnika Narodne i srpske vojske nisu bili najbolji: „Sve više učestavaju slučajevi, da mlađi pripadnici narodne vojske SHS ne pozdravljaju (...) pripadnike bratske srpske i francuske vojske“. Tako je od 1. prosinca u Kraljevstvu SHS intenzivnije nastavljen proces demobilizacije Hrvatskog domobranstva. Na području 1. vojnog okružja razriješena su sljedeća vojna ustrojstva: doknadna satnija za stražarsku službu pri 31. poljsko-lovačkom bataljunu, doknadna satnija za pomoćnu službu pri 53. pješačkoj pukovniji, osnutak za skupljanje radnika i osnutak za šumske radnike pri 53. pješačkoj pukovniji, osnutak za rudarske radnike pri doknadnoj bitnici 136. poljsko-topničke pukovnije. Ukinute su i sljedeće škole i tečajevi: pričuvna časnička škola i pričuvni časnički tečaj u Rijeci, pješački strojnopuščani naučni tečaj u Fužinama, Petrinji i Požegi, topnički prikoparski tečaj u Osijeku, dalekojavni i telefonski tečaj u Požegi i prikoparski tečaj u Zagrebu Ukinuta su sljedeća stražarska ustrojstva: posada stražarske satnije u Slavonskom Brodu, Bršadinu, Osijeku, Zagrebu i Zemunu, mostovni stražarski odio u Petrovaradinu, postajno stražarski odjeli u Capragu, Čakovcu, Rijeci, Staroj Gradišci i Varaždinu te carsko-kraljevske kontrolne komisije za uvoz roba iz Rumunjske. Zatim vojno-redarstveni odio u Požegi, stražarski odio u Gospiću i Novoj Gradišci, pučko-ustaški stražarski odio u Rumi, Staroj Gradišci, Pazovi, Vinkovcima i Petrovaradinu. Ukinuta su i sljedeća vojno-radnička ustrojstva: ratno-zarobljenički radnički odio u Petrovaradinu, Osijeku i Ladanju Donjem, ratno-zarobljeničke radničke satnije u Našicama, Pivnicama, Čabuni, Virovitici i Osijeku, zarobljeničke željezničke radničke satnije u Plaškom i u Vrhovcima. Ukinuta su i bivša domobranska ustrojstva među doknadnim tijelima: doknadna satnija za stražarsku službu u Zagrebu, doknadna satnija za pomoćnu službu u Pleternici i osnutak za skupljanje radnika u Zagrebu. Ukinuta su i sljedeća pučko ustanička radnička ustrojstva: pučko-ustaški rudarsko-radnički 9. bataljun u Ivancu, pučko-ustaška 33. radnička satnija u Slavonskom Brodu, 126. u Vrbniku, 127. u Ivancu, 128. u Konjščini, 129. u Krapini, 130. u Ladanju Donjem i 131. u Pitomači. Svi gore nabrojeni odjeli, tečajevi, škole, stražarska ustrojstva i satnije razriješeni su do 10. prosinca, a doknadna tijela do 20. prosinca 1918. godine. Nakon razrješenja osoblje je stavljeno u nedjelatni odnos. Uz navedeno, naredbom od 9. prosinca časnici i vojnici rođeni između 1894. do 1900. odmah su stavljeni u nedjelatni odnos. U službi su mogli jedino ostati oni podčasnici koji su trenutno na svom položaju nenadoknadivi. Međutim, do kraja godine i oni će biti zamijenjeni. Čitatelj sada može uočiti razmjere demobilizacije u Hrvatskoj te kako je od državnog ujedinjenja prošlo svega nekoliko tjedana. Nadalje, vojno okružna i domobransko-popunidbena te pučko-ustaška zapovjedništva preustrojena su u pukovske okružne komande prema modelu koji je postojao u Kraljevini Srbiji, a sa sjedištima u Zagrebu, Varaždinu, Bjelovaru, Karlovcu, Otočcu, Požegi, Osijeku i Petrovaradinu. Prvog ožujka 1919. godine pristupilo se sistematiziranju navedenog uređenja te su na mjesnoj razini ukinuta domobranska postajna zapovjedništva i mjesna zapovjedništva i uvedena vojna postajna zapovjedništva u određenom mjestu, dok je u Zagrebu i dalje ostavljeno mjesno zapovjedništvo. U izvanrednom vjesniku naredaba od 4. siječnja 1919. donesena je sljedeća naredba: „U roku od 15. do 31. siječnja t. g. imadu se na području Hrvatske i Slavonije razrješiti slijedeće pješačke pukovnije: 96., 26., 53., 25. i 70. (...)“. Zakonskom odredbom od 30. prosinca 1918. raspušteni su svi mjesni odbori Narodnog vijeća i Narodne straže. Predsjedništvo Narodnog vijeća SHS izreklo je tom prilikom priznanje i zahvalnost svim nekadašnjim mjesnim odborima Narodnog vijeća i Narodnim stražama za osobito uspješno i požrtvovno djelovanje u prvim danima prevrata. U mirovinski stalež 1. siječnja 1919., dakle svega dva dana kasnije, stavljeni su sljedeći visoki časnici (u daljnjem navođenju koriste se nazivi zapisani u izvornim dokumentima): general pukovnik Stjepan pl. Sarkotić, šest generala pješaštva: Anton Lipoščak, Luka Šnjarić, Maksimiljan pl. Csicserics, Ivan Nikić, Viktor Njegovan i Stjepan Bogat. Zatim devet podmaršala: Teodor Bekić, Martin Verkljan, Nikola Ištvanović, Karlo pl. Matasić, Teodor pl. Soretić, Stjepan Babić, Đuro Žunac, Martin Radičević i Dragutin Schmard. Dalje je sljedilo još 12 general majora, jedan general intendant, 68 pukovnika, jedan glavnostožerni pukovnik, zatim šest pukovnika u mirovinskom stališu stalno reaktiviranih, a onih reaktiviranih za vrijeme rata 14, zatim jedan pukovnik kao vojni sudac te drugi časnici. Najvišeg slavenskog časnika Austro-ugarske vojske, feldmaršala Svetozara Borojevića, nakon rata odrekla se i Austrija i Država SHS te je ubrzo umirovljen i umro. Ukupno je početkom 1919. godine u mirovinski i nedjelatni odnos stavljeno 134 časnika nekadašnjeg Hrvatskog domobranstva.
Djelomično raspuštanje Hrvatskog domobranstva započeto je u vrijeme Države SHS kao dio opće demobilizacije uz ukidanje vojnih škola i tečajeva, vojnih radničkih redarstava i raznih drugih domobranskih ustrojstava. Stvaranjem Kraljevstva SHS proces raspuštanja i demobilizacije nastavljen je u opsežnijim razmjerima. Ukidanjem Hrvatskog domobranstva uklonjena je i stvarna opasnost ta od eventualno organizirane vojje ne pobune u Hrvatskoj, posebice nakon neuspjelog pokušaja s 5. prosinca, što je uostalom i bio i strah projugoslavenski orijentiranih domaćih političara te dinastije Karađorđević i velikosrpskih zagovornika u Srbiji. Uspostavom Kraljevstva SHS postrojbe Hrvatskog domobranstva, koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu, potpuno su razoružane, a njihovo ljudstvo upućeno je kućama. Odraz domobranskog nezadovoljstva pokazali su pripadnici to 25. i 53. pješačke pukovnije koji li su demonstrirali u Zagrebu protiv ujedinjenja i vikali za republiku. Nakon pobune te su pukovnije je raspuštene, ljudstvo umirovljeno, a vojna oprema razdijeljena drugim postrojbama. Do 1. siječnja 1919. stavljeno je u mirovinski i nedjelatni odnos i 134 viših časnika Hrvatskog domobranstva. Tada nova zajednička vojska, u kojoj su dominirali kao zapovjedni kadar srpski časnici, iako je jedan dio srpske vojske također bio demobiliziran, postaje jak instrument kojim su velikosrpski političari nadzirali Hrvatsku za postizanje vlastitih ciljeva i osiguranje srpske hegemonije.