Stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. pokrenut je u Hrvatskoj proces demobilizacije u kojem je raspušteno Hrvatsko domobranstvo. Postupak je u početku bio usmjeren na najviše časnike gdje su neki stavljeni u nedjelatni odnos pa umirovljeni ili su premješteni u druge odrede. Kasnije su raspuštene i cijele postrojbe do razine pukovnija. Stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918., a posebice nakon gušenja pobune 25. i 53. pješačke pukovnije, proces demobilizacije doživio je svoj vrhunac. Osnovna teza ovog članka jest da je Hrvatsko domobranstvo, kao jamac za očuvanje i ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa, bilo planski nakon završetka Prvog svjetskog rata raspušteno kako bi bila moguća provedba političkih interesa vladajuće velikosrpske politike.
Kraljevina je Srbija još u prosincu 1914. objavila Niškom deklaracijom ratni cilj: „oslobođenje i ujedinjenje sve naše neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca“ čime je sebe odredila za rješenje tzv. jugoslavenskog pitanja. Unatoč potpisanoj Krfskoj i Ženevskoj deklaraciji, kojima se između ostaloga određuje naknadno uređenje buduće zajedničke države na temeljima pravne i nacionalne jednakosti, vodeći srpski političari i regent Aleksandar Karađorđević iste nisu poštovali već su intenzivno radili na stvaranju države u kojoj će Srbija imati hegemonističku ulogu.