U hrvatskoj historiografiji nalazimo mali broj radova koji interpretiraju i rekonstruiraju sukobe između srednjodalmatinskog naroda Delmata i Rima. Uz takve studije nedostaju i relevantni radovi koji bi približili širu geopolitičku sliku na prostoru Dalmacije u antičko vrijeme. Ipak, analizom antičkih izvora idostupnom literaturom moguće je vjerno rekonstruirati događaje koji su Delmatima priskrbili epitet jednog od najproblematičnijih protivnika starog Rima na istočnoj jadranskoj obali. Uspon Delmata započinje slabljenjem ilirske države u drugoj polovici 2. st. pr. Kr. Iskoristivši loše ekonomsko i vojno stanje ilirskog kraljevstva (nakon rimske vojne intervencije 168. god. pr. Kr.) Delmati su proširili svoj utjecaj i unutar nekoliko godina zauzeli veliki dio susjednog područja. Njihova ekspanzija iz zapadne Hercegovine, Imotske i Cetinske krajine prema Klisu i Neretvi počela je ugrožavati zajednice pod rimskom zaštitom. Pritužbe Isejaca i Daorsa o agresivnim Delmatima koji su pljačkali i pustošili njihov teritorij (posebice gradove Tragurij i Epetij) naposljetku dolaze i do Senata čiji je prvi potez bio slanje diplomatskog izaslanstva predvođenog Gajem Fanijem. Izaslanstvo nije postignulo gotovo nikakav uspjeh. Delmati nisu bili spremni za ustupke te je dio izaslaničke pratnje zarobljen dok su glavni rimski diplomati uspjeli pobjeći. Ovakav razvoj događaja zapanjio je Senat koji je odlučio provesti ratne operacije protiv Delmata. Pravi povod za rat bio je strah od nove jake i centralizirane države koja bi mogla ujediniti ostale narode na istočnom Jadranu.
Nastavak teksta pročitajte u novom jubilarnom 40. izdanju VP magazina za vojnu povijest!