Rat Makedonaca i Albanaca 2001. godine

Republika Makedonija svoju je neovisnost stekla kao ishod raspisanoga referenduma o neovisnosti makedonske države održanoga 8 rujna 1991., a nakon dogovora Adžić-Gligorov o privremenom povlačenju vojno-tehničke opreme JNA. Tadašnji predsjednik Gligorov odigrao je ključnu ulogu u mirnom osamostaljenju Makedonije od Jugoslavije. Na taj referendum nisu izašli građani Albanci jer nisu uvaženi njihovi politički zahtjevi za potpunom ravnopravnosti s makedonskim većinskim narodom. Nakon referenduma u studenom 1991. izglasan je novi ustav koji Albance ostavlja u kategoriji nacionalnih manjina, rame uz rame s puno malobrojnijim Turcima, Romima i Vlasima. Zanimljivo je da se Srbi i Bošnjaci u tom ustavu ne spominju ni kao nacionalna manjina. Ipak, većina je građana novu državu dočekala s puno nade i optimizma o boljoj budućnosti Makedonije i brzom priključenju u NATO i EU. Međutim, nova je država osim gospodarskih imala i velike političke probleme. Grčka se snažno suprotstavila novoj državi koja bi se zvala Makedonija zbog sjeverne grčke provincije istoga imena. Također, grčki je strah bio velik i zbog oduzetih nekretnina autohtonih Makedonaca koji su u građanskom ratu u Grčkoj protjerani sa svojih ognjišta u SSSR te im je oduzeta i sva imovina.

Tako je EU 1992. u poznatoj “Lisabonskoj deklaraciji” donio odluku o novonastaloj državi da ukoliko želi biti priznata ne smije nositi ime “Makedonija” u svom nazivu. Makedonija je postala članica UN-a pod privremenim akronimom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija - BJRM koji je i danas na snazi. Pod pokroviteljstvom SAD-a pronađen je kompromis i u New Yorku je 9. listopada 1995. potpisana “Privremena spogodba” po kojoj se Grčka obvezuje ne blokirati učlanjivanje Makedonije u međunarodne institucije. Očito, Grčka taj dogovor ne poštiva jer je u travnju 2008. blokirala prijem Maovaj problem. Osim problema s Grčkom, Makedonci imaju sporna pitanja i sa Srbijom oko Makedonske pravoslavne crkve te s Bugarskom oko makedonskoga jezika. Zapravo, Makedonci od svih susjeda jedino s Albancima nemaju problema oko nacionalnoga identiteta.

No osim problema sa susjedima oko imena, crkve i jezika, Makedonija je od početka svoje neovisnosti imala problema i oko prirode same države. Makedonski nacionalisti inzistirali su da Makedonija bude isključivo nacionalna država makedonskoga naroda, dok su Albanci, kojih je u Makedoniji oko 25 posto, htjeli dvonacionalnu državu u kojoj bi ustavotvorni narodi bili Makedonci i Albanci. Organiziraju se prvi demokratski parlamentarni izbori. Prva vlada nakon samostalnosti bila je tehnička vlada sastavljena od stručnjaka, jer iako je pobijedio, nacionalistički nastrojeni VMRO-DPMNE nije uspio sastaviti vladu jer u nju nisu htjele albanske političke stranke. Nakon godinu dana ta je vlada pala i koalicijsku vladu stvorili su Socijaldemokratski savez (SDSM), Liberalna stranka i albanski partner - Partija za demokratski prosperitet (PDP). Iako su Albanci dobili nekoliko ministarskih fotelja, ostalo je samo na tome jer to nije povuklo veće zapošljavanje u javnim institucijama vlasti ili promicanje političkih prava Albanaca u Makedoniji. Izbore u 1994., nakon bojkotiranja drugoga izbornog kruga od strane oporbe, u apsolutnoj je većini dobio do tada vladajući Socijaldemokratski savez koji je i nakon tih izbora kao koalicijskoga partnera ponovo pozvao albanski PDP. PDP se prije tih izbora podijelio na dvije struje - stari PDP, sastavljen od poslanika u Sobranju i ministara u vladi Branka Crvenkovskoga te radikalniju struju PDPA-Partiju za demokratski prosperitet Albanaca u Makedoniji.

Na čelu potonje struje zastao je publicist iz Tetova na radu u Prištini, Arben Džaferi, i prvi čovjek PDPa za Tetovo, Menduh Tači, koji je bio podpredsjednik. PDPA je zagovarala povijesni dogovor Makedonaca i Albanaca o pravičnijem političkoustavnom ustrojstvu Makedonije. Na lokalnim je izborima 1996. PDPA dobila gradonačelnike u gradovima s većinskim albanskim stanovništvom - Tetovu i Gostivaru. U veljači 1994. albanski intelektualci osnivaju Univerzitet u Tetovu (UT) koji makedonska vlada proglasuje nelegalnim i uhićuje njegove utemeljitelje. Pala je i jedna žrtva. Nacionalne napetosti i netrpeljivost su sve veće svaki dan. U 1997. u Gostivaru su i Tetovu uhićeni gradonačelnici Rufi Osmani i Alajdin Demiri zbog postavljanja albanske zastave pred općinskim zgradama obiju općina s većinskim albanskim stanovništvom: makedonska je vlada 9. srpnja 1997. izvela akciju sa specijalnim postrojbama policije pri čemu su uhićeni gradonačelnici i skinute albanske zastave s jarbola. Gradonačelnici su dobili visoke zatvorske kazne. Osim međunacionalnih tenzija, razdoblje od 1994.-1998. obilježila je i pretvorba javnih poduzeća i tvrtki koje su od oporbe karakterizirane kao pljačka od strane vladajuće garniture iz SDSM-a. Pretvorba je bila izvedena na način da je donesen zakon koji zabranjuje strane ulagače, a nove gazde postali su direktori tih državnih tvrtki, mahom članovi vladajućih bivših komunista iz SDSM-a, partije koju je iznjedrio raniji SKM. Godine 1998. održavaju se 3. opći izbori na kojima pobjeđuje oporbena VMRO-DPMNE koja je već dosta ublažila svoju antialbansku retoriku, u koaliciji s Demokratskom alternativom Vasila Tupurkovskoga, bivšeg člana Predsjedništva SFRJ iz Makedonije. Premijer je postao Ljubčo Georgijevski, predsjednik VMRO- DPMNE. Koalicija je za sastavljanje nove vlade pozvala PDPA Arbena Džaferija umjesto PDP-a, koalicijskoga partnera SDSM-a.

Prvi potez nove vlade bila je amnestija za zatvorene gradonačelnike iz PDPA zbog albanskih zastava. Nova je vlada prvi put u povijesti u gradovima s većinskim albanskim stanovništvom postavila Albance na vodeće položaje u policiji, općinskim sudovima, bolnicama. Albanci su mislili da za njih dolaze bolja vremena. No iako je bilo pozitivnih pomaka, u političkoustavnom smislu jedini zakon za veća nacionalna prava bilo je utemeljenje Univerziteta Jugoistočne Europe u Tetovu, koji je utemeljio visoki povjerenik EU-a za manjinska prava, Max Van Der Stoel, kao protutežu tada još uvijek nelegalnom Univerzitetu u Tetovu. Tako je i pored pozitivnih pomaka većina Albanaca u Makedoniji bila nezadovoljna svojim političko-ustavnim statusom. Prije opisa ratnih događanja potrebno je reći da oružani sukob koji se u Makedoniji dogodio od veljače pa do kolovoza 2001., do danas nije službeno određen ni kao međunacionalni sukob ni kao ustanak Albanaca u Makedoniji, kao ni agresija s Kosova koje je tada već bilo protektoratom pod civilnom upravom UNMIK-a te pod vojnim nadzorom snaga KFOR-a. Prvi napad albanskih pobunjenika u Makedoniji događa se u siječnju. Napadnuta je policijska postaja u selu Tearce nadomak Tetovu, oko 15 km od kosovske granice. Ubijen je jedan policajac, a nekoliko ih je ranjeno. Odgovornost za napad preuzima Oslobodilačka nacionalna armija (ONA) koja u svom priopćenju kaže da se bori za oslobađanje “etničkih albanskih teritorija od makedonskih okupatora”. Sličnu retoriku ONA koristi u prvih pet proglasa za javnost. Prvi ozbiljniji oružani incidenti događaju se u pograničnom selu Tanuševci, na granici s Kosovom. Selo zaposjedaju pripadnici do tada nepoznate ONA-e. U sukobima ginu trojica makedonskih vojnika. Makedonska specijalna policija kreće u pohod s oklopnim transporterima, ali nailaze na selo koje su pobunjenici već bili napustili. 

Makedonska diplomacija počinje akciju i lobiranje u svim važnijim međunarodnim centrima da pobunjenike proglase teroristima te da utječu na raspuštene postrojbe OVK-a na Kosovu jer se smatralo da oni podupiru i vojno-taktički organiziraju novo pobunjeničko ustrojstvo. Prilike se privremeno smiruju, sve do 14. ožujka kada pobunjenici zauzimaju staru osmanlijsku tvrđavu iznad Tetova. Nakon jutarnjih pucnjeva, obično na policiju, vlada premijera Georgijevskoga u Tetovo šalje kolonu oklopnih transportera i specijalne policijske jedinice “Tigrove”. Iz Tetova masovno bježe građani. Makedonci odlaze u Skopje, Bitolj i druge većinski makedonske gradove, dok Albanci odlaze na Kosovo, a neki od njih i u Tursku. Desetak dana u gradu se čuje jaka topnička paljba kojom makedonska policija gađa ciljeve pobunjenika u tvrđavi, ali pobunjenici ostaju na svojim položajima. ONA za vrijeme ovih borbi prvi puta izlazi s priopćenjem da se ne bore za područje nego za političko-ustavnu ravnopravnost albanskoga naroda u Makedoniji. Prvi puta promovira se njihov politički zastupnik. To je Ali Ahmeti, emigrant u Švicarskoj i dugogodišnji aktivist “Pokreta za oslobođenje Kosova” sa sjedištem u Švicarskoj. Ali Ahmeti također je bio jedan od glavnih ljudi političkoga krila Oslobodilačke vojske Kosova koja se borila protiv srpskih sigurnosnih snaga na Kosovu sve do lipnja 1999. kada je NATO preuzeo nadzor nad Kosovom.

Dana 25. ožujka 2011. prvi se puta u sukob uključuje i makedonska armija. Od jutarnjih sati na taj se dan čuju velika razarajuća granatiranja tenkova i topništva. Upotrebljavaju se i helikopteri koje je za tu namjenu tih dana vlada kupila iz Ukrajine. U kasnim popodnevnim satima prestaje paljba. Makedonski vojnici i specijalci osvajaju tvrđavu. Kao i u Tanuševcima, pobunjenici nisu uhvaćeni i nije uhićena ni jedna osoba. Nakon ožujske krize međunarodni čimbenik već uveliko pritišće makedonsku vladu da započne dijalog s legalnim političkim predstavnicima Albanaca o ustavnim promjenama. No iako se organiziraju pojedini sastanci, ništa se bitnije ne mijenja. Ljubčo Georgijevski, makedonski premijer, odbija promjenu ustava i promicanje Albanaca u drugi državotvorni narod te ustraje na vojnom rješenju krize. S druge strane, u Prizrenu politički lideri makedonskih Albanaca potpisuju memorandum s političkim vođom ONA-e Ahmetijem oko zajedničkoga koordiniranja cijele situacije. U svibnju iste godine fronta se širi u jugoistočnoj Makedoniji, u selima blizu Kumanova duž granice sa Srbijom. Makedonska vojska upotrebljava tenkove T-84 i arsenal teškoga topništva, ali ipak ne uspijeva ući u sela. Događaju se masovna granatiranja kuća i drugih objekata. Nema veće evakuacije među albanskim stanovništvom, oni ostaju u selima po podrumima i improviziranim skloništima. Ginu desetci civila, a jedna je obitelj izgubila čak 11 članova. I pored vojne nadmoći u tom području makedonske snage ne uspijevaju ući sve do kolovoza i političkoga rješenja vojnog sukoba.

U lipnju se sukobi približavaju Skopju, glavnom gradu. Nadomak Skopju, u selu Aračinovu, ONA proglašava selo slobodnim područjem. Pred Sobranjem okupljaju se ljudi i traže oružje i obračun s “teroristima”. Nakon nekoliko dana vojska počinje masovni vojni napad tenkovima, helikopterima i teškim topništvom na položaje pobunjenika u selu Aračinovu, ali bez značajnijega uspjeha. Vojska ne može ući u selo, pobunjenici drže svoje položaje. Premijer Georgijevski pojačava radikalizam i poziva na potpuni obračun s Albancima i odbija međunarodne napore za mirno rješenje. Ali tada stupa Boris Trajkovski, predsjednik Makedonije, čovjek puno razumnijih stavova oko krvavoga rata koji je bio pred vratima Makedonije. Počinje jak međunarodni pritisak i na albanske pobunjenike i na političke lidere obiju strana za pronalaženje političkoga rješenja i kompromisa. U srpnju 2001. godine obje strane dogovaraju prekid vatre pod sponzorstvom NATO-a, koji se poštiva sve do 23. i 24. srpnja kada se u Tetovu već vode ulične borbe makedonskih snaga i albanskih pobunjenika. Ključnu ulogu u primirju odigrao je Nizozemac Peter Feith. Nakon mučnih pregovora i pod ratnim pritiskom, u Ohridu se potpisuje Ohridski mirovni sporazum koji prekida ratne sukobe. Tim sporazumom, koji su potpisali sada već pokojni predsjednik Trajkovski i lideri četiriju najvećih političkih stranaka u zemlji - VMRO-DPMNE-a, SDSM-a, DPA i PDP-a završavaju vojna djelovanja i nekoliko tjedana kasnije Sobranje donosi promjene ustava u kojemu Albanci postaju narod, zajedno sa svim manjinama koje se u ustavu definiraju kao dijelovi naroda koji žive u Makedoniji.

Ohridski dogovor bio je kompromis koji je izbjegao krvavi rat i sudbinu Bosne i Hercegovine u Makedoniji. Njime do danas nisu zadovoljni ni Makedonci, a još manje Albanci. Puno političkih odredbi sporazuma, iako su već od 2011. pretočene u Ustav Republike Makedonije, i dalje stoje kao mrtvo slovo na papiru. Ali u svakom slučaju, povijest se u Makedoniji već skoro 11 godina tumači od Makedonije prije i nakon Ohridskoga sporazuma.