Tijekom rata u Hrvatskoj krajem 1991. proglašena je Republika Srpska Krajina (RSK), a zatim su sukobljene strane sklopile primirje te je došlo do razmještanja mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) koji je trebao provesti odredbe mirovnog plana Cyrusa Vancea. Sukobljene strane stajale su na nepomirljivim pozicijama. Zagreb je tražio da se područja pod nadzorom krajinskih Srba vrate pod hrvatsku vlast, pri čemu je Srbima jamčio samoupravu u kotarima Glina i Knin.
Vodstvo RSK inzistiralo je na svojoj državnosti i težilo ujedinjenju s Republikom Srpskom i, na kraju, i sa Srbijom i Crnom Gorom, odnosno Saveznom Republikom Jugoslavijom. Za srpsku stranu problem se nalazio u činjenici da je međunarodna zajednica odredila da se granice bivših jugoslavenskih republika ne mogu mijenjati jednostranim postupcima. Milan se Babić, istaknuti vođa krajinskih Srba iz Knina i prvi predsjednik RSK krajem 1991. i početkom 1992., protivio prihvaćanju mirovnog plana UNa, smatrajući da on Krajini ne jamči državnost i sigurnost od eventualnog hrvatskog napada.
Babićevo protivljenje nije odgovaralo predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću te je Babić smijenjen. Za novog predsjednika Krajine izabran je Goran Hadžić iz istočne Slavonije. Novo vodstvo u Kninu prihvatilo je dolazak snaga UN-a, iako nije odustalo od državnosti RSK. Tako je 1992. u Hrvatskoj protekla u primirju, koje je narušeno početkom 1993., kada je Hrvatska vojska pokrenula ofenzivu u zadarskom zaleđu pa je znatan dio te godine obilježen novim sukobima.