Razvojem gradova duž riječnih nizina rijeka Tigrisa, Eufrata i Nila ratovanje između tamošnjih naseljeničkih ljudi i nomada počesto je nalikovalo ritualiziranoj prijetnji s nešto gubitaka, ali to je moglo prerasti i u krvavu borbu prsa o prsa s mnogo većim postotkom gubitaka. U svom najokrutnijem obliku ti sukobi znali su dovesti do toga da jedna grupa gotovo u potpunosti istrijebi drugu, ubijajući pritom ljude, žene i djecu. Porastom broja stanovništva razvijaju se složeniji politički oblici vlasti kako bi se što uspješnije upravljalo poljoprivredom i natapanjem polja, te poradi obrane životno važnih zaliha hrane od neprijatelja.
Novonastala elita donosila je političke i gospodarske odluke o tome kako najbolje organizirati »državu«. U tom procesu ta je elita razvijala vojničke, političke, gospodarske i diplomatske tehnike i vještine. Spomenuti izraz političke volje pratio je osjećaj stalne prijetnje vojničkom akcijom – kako zbog obrane vlastitog teritorija tako i zbog proširenja državnog područja u želji za što većom kontrolom i povećanjem svojih potencijala i resursa. Ubojstva i upotreba taktike terora neke su od tehnika razvijanih tisućljećima prije, a, nažalost, i dan-danas se upotrebljavaju u modernom svijetu. U tom smislu mogli bismo reći da nas povijest nije naučila mnogo više nego nekada prije, jer kao suvremena civilizacija ponavljamo iste pogreške ratujući jedni protiv drugih umjesto da probleme pokušavamo rješavati dijalogom i suradnjom. Što se prirode samoga rata tiče, kao i nastalih država kojima su vladali kraljevi, njihova prvotna vojnička ulaganja gotovo su u cijelosti bila namijenjena obrani. Napadačke akcije grupica pješaštva čini se da su bile ograničene njihovim borbenim radijusom djelovanja, namjenom i efikasnošću. To se međutim bitnije promijenilo nakon 1700. pr. Kr. kada su organizirane države počele znatnije preuzimati ofenzivnu strategiju i taktiku, te prvi put u povijesti kreću s masivnijom upotrebom kočija, dok je pješaštvo više odigralo ulogu podrške. Konačno, negdje nakon 1000. pr. Kr. istinski disciplinirane pješačke formacije počele su se upotrebljavati zajedno s istreniranim i visoko obučenim konjaništvom.
Spomenuto umijeće ratovanja održat će se na toj razini diljem bojišnica Bliskog istoka sve do nastupanja baruta.
Nastavak teksta i ostale zanimljivosti čitajte u novom broju VP magazina od utorka, 4. kolovoza na svim kioscima!