Kao što sam već pisao, neprestano stižu brojna pisma čitatelja. Jedno takvo objavio sam djelomično u prošlom uvodniku. Pismo je govorilo o tome kako su Frankopani „jako pridonijeli sukobu HVO-a i Armije BiH u središnjoj Bosni“, kao i da su u zrak dizali objekte u Novom Travniku. Pri tome autor navodi kako je osobno mnogo toga vidio na vlastite oči. I još smo dobili prijekor da ne smijemo biti subjektivni kad su obrade tema u pitanju, u ovom slučaju Frankopani i njihova uloga u središnjoj Bosni. Kao što kolega Tomislav Šulj u posljednjem nastavku o Legiji stranaca u ovom broju razgrće lažne optužbe na račun hrvatskih legionara koje se šire do danas zahvaljujući ponajviše Martinu Špegelju i njegovoj knjizi „Sjećanje vojnika“, tako je i ovo pismo najbolji dokaz kako se jedna neistina godinama pretvori u „činjenicu“. I upravo zato sam ga objavio, da se na temelju njega vidi još jedna neistina o hrvatskim specijalnim postrojbama koje očito do danas mnoge bodu u oči, kao što su i nekad mnogima smetale.
A što je prava istina o Frankopanima u središnjoj Bosni? Postrojba Bojna Frankopan nije se uopće kretala Novim Travnikom, već na području Bugojna, Gornjeg Vakufa i bliže okolice. Bruno Zorica bio je u jednom trenutku vojno nadređen cijelom srednjom Bosnom. Sama postrojba (nije bila cijela Bojna nego ojačana satnija) nije mogla djelovati na tolikom području za koje su bile nadležne lokalne postrojbe. Naknadno, kada se Bojna povukla, potom i ugasila, dva njezina pripadnika, Tomica Bajsić i pokojni Robert Majer otišli su na poziv zapovjednika Travnika u pomoć. Za to vrijeme nisu ispalili ni jedan metak nego su zapravo bili svojevrsno humanitarno osiguranje. Osiguravali su konvoje za Bilu, dolazak muslimanskih izbjeglica iz Jajca, dolazak netom pristiglih kontigenata UN-a, a kasnije, kada su iskre sve više frcale, osiguravali su pregovore dviju strana: muslimanske i hrvatske. To su ponajprije mogli jer su Muslimani vjerovali upravo njihovim zelenim beretkama, odnosno spomenu na proljetno djelovanje Frankopana koji su ondje uspjeli spriječiti dva manja i jedan veliki incident da ne preraste već tada u hrvatsko-muslimanski rat. Dakle, to su činjenice! Činjenice temeljene na dokumentima, a sve drugo za što ne postoji pisani trag, već se konstruira sjećanjima, potom na razne načine interpretira, postaje mit, baš kao knjiga Martina Špegelja.
Iz prošlog broja veliku je pažnju izazvao i članak kolege Deana Čanića o šibenskoj bitci u rujnu 1991. godine. Kolega je napisao izvrstan tekst nakon što je istražio sve činjenice i kad je došao do svih mogućih podataka. I napisao je uravnotežen tekst, koji ni takav nije bio dobar nekima koji su kroz rat i nakon njega od mitova stvorili činjenice, sebi gradili spomenike, “bildali” zasluge, a pravi borci često su ostali u zapećku. Zato mi je posebno drago da je VP u rujnu bio na otoku Žirju, da smo baš ondje obilježili šibensku bitku, i da damo podršku za uređenje otoka kako bi se sačuvala uspomena na Domovinski rat, ali i da se čuje što dalje za Žirje koje ima svojih mnogih povijesnih priča. Samo ih treba početi pričati. I tu će VP dati svoj obol.
Kolumna