Zasigurno jedan od najznačajnijih hrvatskih generala koji su završili Tehničku vojnu akademiju, smjer inženjerija u Beču bio je Bernard Kaboga.
Kao mlad časnik ratovao je protiv vojske Napoleona Bonaparte i pritom bio teško ranjen. Nakon toga kao proslavljeni inženjerijski časnik obnašao je dužnosti stručnjaka za utvrđivanje te bio imenovan za upravitelja svih vojnih utvrda u Češkoj i konačno za glavnog načelnika inženjerije u čitavom Austrijskom Carstvu. Na toj dužnosti unaprijedio je učinkovitost roda inženjerije na način da je preustrojio inženjerijske postrojbe, sjedinivši pionire i minere u jedinstvene inženjerijske pukovnije. Osim toga povremeno je obnašao i diplomatske dužnosti. Iako je umro u Beču, po osobnoj želji pokopan je u obiteljsku kapelicu svetog Bernarda na Batahovini, u Rijeci Dubrovačkoj, a srce mu je pohranjeno u Dubrovačkoj katedrali, gdje i danas stoji epitaf posvećen njemu. Na svom radnom stolu držao je Gundulićeva „Osmana“ i govorio da „u toj knjizi stoji najveća slava njegovog naroda i domovine“. Zahvaljujući svojim iznimnim djelima stekao je mjesto u austrijskim i hrvatskim biografskim leksikonima. Bernard Kaboga koji se u austrijskim i hrvatskim izvorima spominje i kao Caboga, Kabužić-Crijević, Bernhard, Brno, Brnja, Marijan, Frano, Franz, Graf von, rođen je 6. veljače 1785. u Dubrovniku. Potječe iz dubrovačke plemićke obitelji. Prvi pouzdano poznati član obitelji Đuro (Georgius) Kaboga još u XIII. stoljeću bio je vlasnik kuće u Dubrovniku i zemljišta na Lopudu. Mnogi članovi obitelji su se isticali u javnom životu Dubrovnika. Sin je Ivana (Đive) Kaboge, uglednog poslanika Dubrovačke Republike u Carigradu i izaslanika u Parizu te Marije Kaboge, rođene Menčetić. Po završetku nižeg obrazovanja u Dubrovniku, o trošku obitelji započeo je vojnu karijeru školovanjem na Tehničkoj vojnoj akademiji, smjer inženjerija u Beču, koju je završio, kao jedan od najboljih kadeta u naraštaju, 1. rujna 1802., kada je promaknut u čin poručnika i raspoređen u Vojno-građevinski odsjek za Tirol, Korušku i Kranjsku. U toj postrojbi već 5. kolovoza 1803. promaknut je u čin natporučnika. U tom činu 28. svibnja 1805. premješten je u Arad (Rumunjska), a zatim u Padovu (Italija), gdje je sudjelovao u Ratu treće koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1805.). Posebice se istaknuo u drugoj bitci kod Caldiera (30. listopada 1805.) i pri utvrđivanju položaja na Prevaldu kraj Postojne (Slovenija). Od 6. travnja 1806. u Trstu je vodio gradnju lučkih i obalnih utvrda, a potom u prosincu 1806. premješten je u Odjel inženjerije u Lavovu (Ukrajina). Vodio je važan građevinski projekt vezan za utvrđivanje Lublina (Poljska). U kolovozu 1807. promaknut je u čin satnika, a 1808. imenovan je za dvorskog komornika.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. studenog 2024.
