Dvorac Trakošćan u sačuvanim se dokumentima prvi puta spominje 1334., a nastanak imena vezan je uz dvije legende. Prva spominje vitezove Drachenstein koji su u ranosrednjovjekovnom razdoblju navodno posjedovali to područje, a druga je vezana uz arx Thacorum - utvrdu koja je navodno na tom području postojala u vrijeme antike. Utvrđeno je kako je središnji dio objekta bila romanička utvrda koju je činila stambena zgrada, kula i dvorište.
Zapravo su tek od 1399. poznati pravi vlasnici dvorca - grofovska obitelj Celjski. Nakon smrti posljednjega muškog člana Hermana Celjskog (1360. - 1435.) posjedi ove bogate obitelji su razdijeljeni. Tako je Trakošćan prešao u vlasništvo Jana Vitovca (umro 1468.), kasnije Ivanuša Korvina (1473. - 1504.), koji ga je pak darovao podbanu Ivanu Gyulayu. Ova obitelj imala je dvorac u svom posjedu do 1566. kada je umro posljednji muški član, nakon čega je Trakošćan predan u državno vlasništvo. Nedugo nakon toga, kralj Maksimiljan (1459. - 1519.) darovao ga je Jurju Draškoviću (1450. - 1490.), a od 1584. dvorac je postao obiteljsko nasljedstvo. Radi opasnosti od osmanlijskih napada dvorac se dograđuje i jača, a na najstarijem likovnom prikazu iz 1668., tzv. „Velikoj genealogiji", dvorac je prikazan kao troetažna građevina.
U vrijeme Jurja V. Draškovića dvorac je od 1840. do 1862. obnovljen u neogotičkom stilu, i to u procesu prvih restauratorskih zahvata u Hrvatskoj. Okoliš je pretvoren u perivoj, a izgradnjom brane dolina je pretvorena u jezero. Bilo je i kasnijih nadogradnja, a Draškovići žive u Trakošćanu sve do 1944. kada su preselili u Austriju. Nakon nacionalizacije, u dvorcu je 1953. osnovan muzej koji i danas djeluje. Što se tiče Draškovića, nakon 1991. član posljednjega živućeg ogranka Karl grof Drašković (r. 1923.) otkupio je 1998. svoj nekadašnji posjed u Velikom Bukovcu. Tamo je sa sinom Nikolausom (r. 1968.) vodio tvrtku Agroludbreg d.d. za poljoprivredno poduzetništvo, no ta je tvrtka od svibnja 2012. u stečaju.