Nakon dolaska na Krbavsko polje Osmanlije su se uputile prema klancu Kozja Draga uz istočni rub polja. Kroz sredinu polja nisu ni mogli proći jer je vrlo vjerojatno bar dio polja bio potopljen uslijed već spomenutih velikih kiša. Osim toga, takav bi ih smjer najviše izložio napadu hrvatskih izvidnika te bi to strateški bio najlošiji izbor.
Došavši do današnjeg sela Jošani (srednjovjekovni Jelšani), tj. do zadnje okuke prije ulaska na otvoreno polje sjeverozapadno od utvrđenoga grada Udbine, Jakub je paša učinio dva taktička poteza, koji će mu u konačnici osigurati pobjedu. Prvo je naredio da se pobiju svi zarobljeni kršćani koje je osmanska vojska vodila sa sobom. Osim što je ovim potezom spriječio da se zarobljeni kršćani ne pridruže hrvatskoj vojsci u nekom trenutku bitke, također je dobio dodatne konjanike/čuvare te je tako stekao još značajniju prednost u broju konjanika. I drugo, Jakub je paša poslao dio svojih konjanika da se upute u šumu i pregaze neveliku rijeku Krbavu kako bi zaobišli i iz pozadine napali hrvatsku vojsku. Namjeravao je Hrvate, nakon što navale na prve osmanske čete, uvući u zasjedu i uništiti. Ne uočivši taktičke pokrete osmanskih snaga, ban je Derenčin rasporedio hrvatske snage na tri dijela. Desno krilo, sastavljeno od Slavonaca, vodio je knez Ferdinand Berislavić. Središnjim dijelom zapovijedao je knez Ivan Cetinski Frankopan, a lijevo krilo bilo je pod zajedničkim zapovjedništvom knezova Nikole Tržačkog i Bernardina Frankopana.
Glavni je zapovjednik hrvatske vojske bio ban Derenčin, koji se kao slavonski ban, nalazio među Slavoncima. Osim njega u bitki su se istaknuli i krbavski knez Karlo Gusić, Petar III. Zrinski i mladi Juraj Vlatković. I osmanske su čete bile podijeljene u tri tabora, među kojima je bilo istaknutih begova i aga. Jedno je krilo osmanske vojske vodio Ismail beg zapovijedajući postrojbama iz Srbije, iz Kruševačkog sandžaka, a drugo karvilijski beg Muhamed, pod čijim su zapovjedništvom bili ratnici iz Južne Rumelije (osmanska provincija na prostoru današnje Sjeverne Grčke, Južne Makedonije i Jugozapadne Bugarske). Sredinom osmanske vojske zapovijedao je sam Jakub paša. Prema pismu ninskog biskupa Juraja Divnića bitka je započela u šest sati ujutro te je vjerojatno trajala sve do četiri sata poslijepodne. Naime, Jakub se paša u dva navrata povukao iz bitke kako bi obavio muslimansko obavezno klanjanje u podne i poslijepodne. Bitka se vodila izbliza, i nije bilo inače uobičajenih manjih čarki prije same bitke, niti borbe lukovima i strijelama ili praćkama prije sudara dviju vojski. Ismail je beg konjicom snažno napao prve redove Bernardinova lijevoga krila, sastavljene uglavnom od pješadije. Odjednom se osmanska konjica počela povlačiti prema skrivenim konjanicima koji su čekali Hrvate u zasjedi skrivajući se u šumi.
Budući da nisu očekivali zasjedu, hrvatski su ih pješaci počeli progoniti. Nakon što su se odvojili od glavnine hrvatske vojske, pješaci su se našli okruženi dvama stranama. Iza leđa su ih, izašavši iz šume, napali skriveni osmanski konjanici, a sprijeda ih je napala glavnina osmanskih snaga koja je prestala glumiti bijeg i okrenula se prema njima. Nakon što mu je razbijena pješadija, Bernardin je bio prisiljen povući se, ostavljajući iza sebe svoje preostale pješake koji su se u neredu povlačili prema nabujaloj rječici Krbavi. Bernardinove postrojbe nisu doživjele težak poraz zbog kukavičluka, nego zato što nisu uočile zamku koju su im lukavim vojnim potezom pripremile Osmanlije. Nakon što je razbio lijevo krilo hrvatske vojske, navalio je Ismail beg na središnjicu, koju su činile postrojbe kneza Ivana Cetinskoga. U isti trenutak s druge strane napao je karvilijski beg Muhamed. U žestokom okršaju stradali su gotovo svi vojnici kneza Ivana Cetinskoga. On sam se do kraja održao na konju te je pobio puno Osmanlija. Ipak, nakon što mu je ranjen konj, pao je s njega i nastavio borbu na nogama.
Teško ranjen i okružen brojnim neprijateljima, uskoro je podlegao ranama i mrtav ostao ležati na bojnom polju. Vidjevši kako se povlače Bernardinovi pješaci i bojeći se da se to kao „domino efekt“ ne prenese i na druge postrojbe, što bi dovelo do općeg rasula i bijega, priskočio je ban Derenčin u pomoć oslabljenom lijevom krilu hrvatske vojske. Štoviše, sam ga je knez Bernardin pozvao upomoć snažnim povikom, upozoravajući ga da je on „… bio začetnik boja…“ te da sada svojom hrabrošću treba ishoditi pobjedu. Iako je ban Derenčin vjerojatno poslao sve preostale snage u pomoć ugroženom lijevom krilu hrvatske vojske, ipak banova pomoć nije bila pravovremena ni dovoljno snažna te je bitka nepovratno izgubljena. Kao glavni zapovjednik hrvatske vojske, ban Derenčin do kraja se bitke junački borio te je do zadnjeg trenutka nastojao među vojnicima održati bojni poredak, ali nakon što mu je proboden konj, bio je savladan i zarobljen. Od hrvatskih se velikaša iz bitke spasio samo knez Bernardin Frankopan koji je, vjerojatno nakon što mu je razbijen bojni red, slijedio svoje pješake u povlačenju do nabujale Krbave te došao do crkvice Sv. Marka. Na tom su se mjestu Bernardinovi pješaci bacali u rječicu kako bi se spasili, dok je on sam s nekolicinom svojih konjanika, uspio prijeći rijeku te se zaputio prema utvrđenoj Udbini, koja se od toga mjesta nalazi udaljena svega nekoliko stotina metara uzbrdo i u kojoj se nalazila hrvatska posada. Bernardin je ispravno vjerovao da Osmanlije nemaju namjeru opsjedati grad, već nastaviti put prema Bosni. Osmanlije vjerojatno nisu ni imale opsadne sprave jer su išli u pljačkaški pohod, a ne u osvajanje utvrda i prostora. Najvjerojatnije je knez Bernardin kraj bitke dočekao u sigurnosti udbinske utvrde. Nakon bitke na bojnom je polju ostalo ležati mnoštvo mrtvih i teško ranjenih hrvatskih vojnika koji su umirući glasno jaukali.
Prema legendi tlo je bilo toliko natopljeno njihovom krvlju da je zato i dandanas zemlja na Krbavskom polju crvena. Preostali su se hrvatski vojnici u strahu razbježali po polju tražeći sigurnost u šumama koje i danas okružuju Krbavsko polje. Ipak, većinu su ih pohvatali osmanski konjanici i odveli u zarobljeništvo. Jakub je paša nedugo nakon pobjede na Krbavskom polju s vojskom napustio Hrvatsku. Ubrzo po dolasku u Bosnu Jakub je paša nastojao dobiti otkupninu za zarobljene hrvatske i slavonske plemiće. Tako je, već mjesec dana nakon bitke, zarobljeni ban Derenčin stupio u vezu s dubrovačkim trgovcima moleći ih da se obrate hrvatskougarskom kralju Vladislavu II. za pomoć u skupljanju otkupnine. Kasnije je odveden u Carigrad, gdje su mu danima na stolu na zlatnom pladnju servirali odrubljenu glavu njegova sina, koji je poginuo u Krbavskom boju. Na kraju je i sam ban Derenčin umro u osmanskom zarobljeništvu.
Uzroke teškog hrvatskog poraza na Krbavskom polju prvenstveno treba tražiti u lošem izboru ratne taktike, tj. u namjeri da se Osmanlije dočeka na otvorenom polju, a ne u klancima i zasjedi koju je nudila sama priroda, kao što su to predlagali knezovi Frankopani te u loše naoružanoj hrvatskoj vojsci. Isto tako, pobjedi osmanske vojske svakako je pogodovala činjenica da su njihove postrojbe većinom bile sastavljene od prokušanih ratnika, potom da je osmanska vojska bila brojnija u konjaništvu te u taktički dobrom potezu Jakub paše koji je poslao dio svojih konjanika da hrvatskoj vojsci priđu s leđa i u ključnom je trenutku iznenade napadom. Nakon bitke Osmanlije nisu osvojile znatnije dijelove Hrvatske, prvenstveno zato što su njihovi tadašnji ratni planovi bili usmjereni osvajanju na sjeverozapad, prema srednjoj Europi, k širokim ravnicama Podunavlja i Panonije. Osim toga, uspješni vojskovođa i pobjednik na Krbavskom polju, Jakub paša, za nagradu je premješten u Rumeliju, što je svakako utjecalo na daljnji tijek osmanskih ratova i osvajanja Hrvatske. Ipak, veliki gubitak plemstva te osjećaj opće nesigurnosti potaknuli su daljnja iseljavanja hrvatskog stanovništva s prostora Like i Krbave. Uslijed gubitka stanovništva taj se prostor nije dugo mogao braniti te je 1527. godine konačno i potpao pod osmansku vlast. Bitka na Krbavskom polju usjekla se u pamćenje hrvatskog naroda kao velika katastrofa koja je oblikovala daljnji tijek povijesti čitave Hrvatske.
Groblja poginulih u Krbavskom boju
Veliki dio hrvatskih vojnika poginulih u bitki vjerojatno je sahranjen pokraj crkve Sv. Marka podno Udbine, o čemu svjedoče arheološki grobovi iz vremena Krbavske bitke, koje je od 1996. do 2003. godine na tom mjestu iskapao arheolog Radomir Jurić. Kako su se upravo kod crkve Sv. Marka razbijeni Bernardinovi pješaci bacali u nabujalu rječicu Krbavu, moguće je da se radi baš o njihovim grobovima. Po legendi, od toga se vremena crkvica naziva Sv. Marko Grob. Isto tako, zanimljivo je primijetiti da se pokraj današnje crkve Sv. Jovana u Jošanima (nekadašnje srednjovjekovne crkve Sv. Ivana u Jelšanima) nalazila nekropola koju je današnje pravoslavno stanovništvo nazivalo „grčkim“, aludirajući pritom na njegovu drevnost. Budući da su vjerojatno baš na tom mjestu ubijeni zarobljeni kršćani koje su Osmanlije vodile sa sobom, pretpostavlja se da su to njihovi grobovi.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.
Odličan tekst, kao i prvi dio.