Naslovnica

Demilitizirana zona u Pisarovini

U neposrednoj blizini Zagreba određeno je posebno mjesto za pregovore i razmjenu zarobljenika između Nijemaca, ustaša i partizana.
03. kolovoza 2018. u 09:03 0 komentara 1387 prikaza
Foto: Berislav Pervan

Malo je poznat podatak da je za trajanja ratnih sukoba na području NDH mjesto Pisarovina, u neposrednoj blizini Zagreba, bilo određeno kao posebna zona u kojoj će se vršiti pregovori i razmjene zarobljenika. Poslijeratna historiografija prešućivala je ovaj podatak uvjeravajući nas da s neprijateljem nikada nije bilo pregovora i razgovora.

KONTROVERZE I vojni krugovi bili protiv Führera (prvi dio)

No, činjenice govore sasvim drugačije. Krajem 1941. Nijemci su počeli tražiti stalno mjesto gdje bi se vršila razmjena zarobljenika. Također, i partizanska je strana za istu bila vrlo zainteresirana pošto je određen broj članova ilegalnih organizacija KP-a u gradovima bio provaljen i interniran u razne logore. Prve razmjene izvršene su u mjestu Pisarovina zbog blizine Zagreba i dobre komunikacije, a kao mjesto potpadala je u interesnu sferu Njemačke (Demarkaciona linija bila je nešto južnije, prema Karlovcu). Kasnijim intenziviranjem borbi, razmjene su postale sve češće. U razgovorima između Nijemaca, koje su zastupali ing. Hans Ott i “Sonderfuehrer” Willibald Nemeček, i partizana donesena je odluka da Pisarovina postane stalno mjesto razmjene i u tu svrhu sklopljen je dogovor. Protekom vremena, kapitulacijom Italije i jačanjem partizanskog pokreta, stvorena je demilitarizirana zona Pisarovine. Izvor podataka za ove tvrdnje crpimo iz izvješća Josipa Brnčića (voditelja obavještajnog odsjeka 10. zagrebačkog korpusa, a nakon rata narodnog tužitelja NRH) od 15. 3. 1944. Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske (Arhiv NOP-a, mikroteka, CK KPH r. 41, str. 281. - 290.).

Dio izvješća koji se odnosi na zonu Pisarovina donosimo u cijelosti: “Po pitanju zone u Pisarovini Nijemci uopće nisu ni pokušali postavljati zahtjeve da bi i oni tamo imali dio svoje vojske, kako je to bilo prije javljeno. Zanima ih jedna zona za razmjenu zarobljenika na našem području bez obzira na mjesto, s tim da mi na tom mjestu ne držimo operativne jedinice, a oni neće tu zonu napadati. Veličina tog prostora ih ne zanima. Stavili su prijedlog da ta zona i nadalje ostane u Pisarovini (nakon razgovora vođenom u tom pravcu nije se našlo pogodnije mjesto), s time da se oni obvezuju da zonu od 5 km, računajući od crkve u Pisarovini, neće napadati avionima, a zona od 2 km, računajući od istog mjesta, je mjesto gdje se naše trupe ne smiju zadržavati. Zona od 2 do 5 km, prema njihovu prijedlogu, teoretski bila bi zona u kojoj bi se naše trupe smjele zadržavati, a oni ih avijacijom ne bi smjeli napadati, ali s vojskom da.”

Iz ovoga zaključujemo da je razmjena između Nijemaca i partizana vrlo dobro funkcionirala do razine sporazuma o nenapadanju, zaštićenih zona itd. Kako je i vojska NDH bila zainteresirana za razmjenu, ali politički nije bilo uputno o tom govoriti, razmjene između partizana i NDH vršila se posredstvom Nijemaca. Iz istog izvješća donosimo dio koji govori o razmjeni koja je obavljana između ustaša, domobrana i partizana: “Nijemce zanima razmjena i to vidno pokazuju. Ustaše nastoje pokazati kako ih razmjene mnogo ne zanimaju, ali su voljni dati određene drugove i drugarice iz logora za zarobljene ustaše ili bilo kakve ustaške dužnosnike, i to svaki puta prema dogovoru i vrijednosti lica koja se razmjenjuju. Domobranske oficire hoće razmjenjivati za zarobljene naše oficire koji se nalaze u njihovim rukama. Ukoliko se želi razmjenjivati drugove iz logora, potrebno bi bilo dati direktive za postupak prema sitnijim i manje važnim ustašama i njihovim dužnosnicima koji ne dolaze pred narodni sud.”.

Vrlo je značajna ova posljednja rečenica koja posredno govori da su ustaše i dužnosnici nižega ranga prilikom zarobljavanja jednostavno bili likvidirani, dok je za viđenije organiziran “narodni sud” te bi obično nakon toga bili obješeni ili streljani. UNS (Ustaška nadzorna služba) ured III., koji je bio zadužen za organizaciju i osiguravanje logora, premrežio je svojim agentima cijelu zonu Pisarovine. Zapovjednik UNS-a Eugen Kvaternik - Dido objašnjava to činjenicom da se velik dio zarobljenika koje partizani traže nalaze u logorima te je najjednostavnije da njihov transport i stacioniranje do trenutka predaje obavlja upravo ured III. Zanimljiva je činjenica da su Nijemci ponekad “kupovali” od UNS-a određen broj interniranih komunista i mijenjali za svoje časnike u slučajevima kada u borbama nisu imali zarobljenih partizana koje bi ovi tražili u razmjenu. Dakako UNS je bila samo jedna od strana koja je nastojala imati uvid u situaciju u cijeloj zoni i okolici. Za vjerovati je da je cijelo područje premreženo raznim tajnim službama NDH, Wermachta, SS-a i partizana. U tu svrhu UNS provodi i posebnu kontrolu poštanskih pošiljaka većine domicilnog stanovništva pa se na omotnicama pisama koje dolaze ili odlaze iz mjesta Pisarovine i Zdenčine ponekad nalazi i kontrolni pečat “PREGLEDANO UNS URED III”.

Gašenjem UNS-a ne prestaje aktivnost obavještajnih službi i kontrole pošiljaka, već se samo mijenja tekst na kontrolom pečatu pa tako susrećemo “CENZURIRANO” ili “PREGLEDANO”. Točan podatak od kada se razmjene vrše stalno i organizirano pronalazimo u tekstu Jere Jareba (Hrvatski institut za povijest, Časopis za suvremenu povijest br. 3/2003.), “Svjedočanstvo hrvatskog književnika Gabrijela Cvitana iz jeseni 1944”. U vremenu zarobljavanja Gabrijela Cvitana već je postojala uhodana zamjena zarobljenih ili utamničenih partizana i komunista sa zarobljenim njemačkim i hrvatskim vojnicima i civilima. Te su zamjene počele u ljeto 1942. i trajale su sve do konca rata. Prva osoba s partizanske strane zadužena za zamjenu bio je Vladimir Velebit. Njega je na toj dužnosti, valjda u proljeće 1943., zamijenio Marijan Stilinović. Sredinom 1943. Stilinovića je naslijedio Josip Brnčić, a krajem ožujka 1944. došao je na tu dužnost Boris Bakrač i ostao na tom položaju do konca rata. Brnčić je imao osobnu iskaznicu i “punomoć” Vrhovnog štaba na ime Stanko Perović, a Bakrač na ime Ivo Žuljević. 1944. nakon formalnog dogovora predstavnika štaba NOV-a Hrvatske i njemačkog opunomoćenika u NDH generala Edmunda Gleise von Horstenaua u Pisarovini se nalazi stalna delegacija NOP-a koja vrši razmjene. Zarobljenici pristižu u sve većem broju sa svake strane.

Do trenutka razmjene prolazi i po nekoliko tjedana. Hrana i druge životne potrepštine nabavljaju se od lokalnog stanovništva organiziranog preko općine Pisarovina i udruženog u Hrvatsku seljačku gospodarsku zajednicu. Valuta je kuna, Reichsmarka i tzv. partizanski dinar koji je otisnut u Beogradu 1944. godine. Određena količina tih novčanica ovjerena je za to specijalno izrađenim pečatom ”poreznog odjela općine Pisarovina”, u nastavku “Seljačka gospodarska zajednica”, te kao takva bila legalno sredstvo plaćanja u zoni razmjene. Poslije rata novčanice su povučene i uništene kao jedan od dokaza suradnje i sačuvan ih je izuzetno mali broj.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.

IZ NOVOG BROJA Ratni heroj bez oružja DRUGI SVJETSKI RAT Iz Beograda u eter otišla "Lili Marleen" IZ NOVOG BROJA Bobreni put 23. SS oružane gorske divizije "Kama"
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.