Kada je Poljska 1918. godine iznova postala nezavisna država, osnovane su Poljske kopnene snage (Wojska Ladowe). Odmah se dogodio manji rat s Ukrajinom (1918.-1919.) Već sljedeće, 1919. godine, Poljaci su ratovali protiv Crvene armije (1919-21.) i s Litvom 1920. godine.
Nakon njemačke i sovjetske okupacije Poljske 1939. godine osnovana je Poljska vojska u Francuskoj, a u okupiranoj zemlji počele su djelovati partizanske postrojbe Domovinske vojske. Tijekom Drugoga svjetskoga rata u SSSR-u su formirane Prva i Druga poljska armija (1944.), koje su bile osnova za formiranje poslijeratne kopnene vojske. Suvremene kopnene snage čini 65 000 ljudi, od kojih mnogi služe širom svijeta u sastavu snaga NATO ili EU (Irak, Afganistan, Čad). Osnovna formacija je 2. mehanizirani zbor u čijem su sastavu 11. oklopna konjička divizija (tri brigade), 12. mehanizirana divizija “Szczecin” (tri brigade) i 16. pomeranska mehanizirana divizija (četiri brigade). Samostalne su postrojbe 1. zrakoplovna brigada, 6. padobranska brigada, 18. izviđačka pukovnija, 21. Podhale brigada (brdska) i 25. brigada zračne konjice.
Zahvaljujući geostrateškome položaju lista ratova u kojima je Poljska sudjelovala je nemoguće dugačka. Počinje s Mieszkom I (poljski vladar od 960. do 992.) koji je, osnivajući državu, ratovao sa susjednim slavenskim plemenima. I lista poljskih neprijatelja kroz jedanaest stoljeća je zastrašujuća; Sveto Rimsko Carstvo, kijevski Rusi, Česi, Mađari, građanski ratovi, stari Prusi, Saraceni, Vlasi, Brandenburg, Veliko vojvodstvo Litva, Mongoli, teutonski vitezovi, Livonski viteški red, krimski Tatari, Zlatna horda, Otomansko carstvo, Veliko vojvodstvo Moskva, Kneževina Moldavija, Švedi, Danci, carska Rusija, Habsburzi, kozaci, saski Elektorat, Pruska kraljevina, V. Britanija, Ukrajina, nacistička Njemačka, SSSR, Italija, Talibani i al-Qaida.
Poljaci su oduvijek konjanički narod. Kroz stoljeća su dobar dio poljske vojske činile različite (po nacionalnoj pripadnosti i po vrsti) konjičke postrojbe. Jedan od osnovnih tipova konjice su husari. Pojavili su se u poljskoj službi početkom 16. stoljeća kao laki mađarski i srpski najamnički konjanici. Za svoje vladavine Štefan Bathory (transvalski vojvoda i poljski kralj od 1576. do 1586.) je transformirao husare u udarnu tešku konjicu, poznatu pod imenom husarija.
Do vojnih reformi provedenih 1776. godine, kada su njihovu ulogu preuzeli ulani, husarske su postrojbe bile elita Poljsko-Litavske unije. Husarske satnije (rota ili choragiew) bile su sastavljene od osnovnih postrojbi, poczet (družba). Stupajući u službu rotamaistera, vlasnika rote, zapovjednik družbe, towarzysz husarski (drug), obično porijeklom iz bogatije poljske ili litavske plemićke porodice, potpisivao je ugovor s vlasnikom i državom, kojim se obvezao zapovijedati svojom postrojbom, obično jačine 1-4 konjanika, osigurati im opremu i sluge koji su brinuli o konjima, oružju, opskrbi i logoru. Ti su konjanici (pocztowy) služili opremljeni jednako kao njihov nadređeni, ali u drugome i trećem bojnom redu, a zadatak im je bio štititi pozadinu i bokove drugova husarskih. Pravi je zapovjednik rote bio poručnik, kojem je pomagao zastavnik, koji je nosio i zastavu satnije.
Husari su nosili kacige, oklope za torzo i ruke, sablju, mač za probijanje pancira, dugi mač palaš, par pištolja, ponekad arkebuzu, karabin ili luk i strijele, te koplje dužine 4-6 metara, na kojemu je visila dugačka zastavica. Sedla su bila lagana, turska, a konji (mješanci poljskih i tatarskih grla) mogli su prijeći stotine kilometara i kretati se brzo i pod teretom većim od 100 kilograma. Husari su ime dobili po jednom ili paru “krila”, drvenim kolcima pričvršćenim za sedlo ili na leđni dio oklopa. Savijeni u luku iznad kacige kolci su urešeni perima orla, labuda, guske ili neke druge velike ptice.
Zadaća je bila višestruka. Konjanik je izgledao veći, u trku su krila proizvodila zaglušujuću klepetavu buku s ciljem plašenja neprijateljskih konja i sprečavala su neprijatelja da husara uhvati lasom ili ga sabljom udari po leđima. Osnovna husarska taktika bio je juriš koji je počinjao laganim kasom međusobno razmaknutih konjanika. Kako je juriš napredovao, tako su konjanici zbijali redove i ubrzavali da bi najveću brzinu i potpuno zbijenu formaciju postigli neposredno prije kontakta s neprijateljem. Na kolima su imali pričuvna koplja, pa su juriše ponavljali dok nisu uspjeli razbiti neprijateljsku formaciju. Husari su se zahvaljujući opremi i odličnim konjima mogli boriti i protiv pješaštva i protiv svakog tipa zapadne ili istočne konjice.
Zlatno doba husarije počelo je bitkom kod Lubiszewa 1577. godine. U mnogim su bitkama odigrali presudnu ulogu donoseći Poljacima i Litvancima pobjede protiv daleko brojnijeg neprijatelja. Krilati husari sudionici su najvećeg konjičkog juriša u povijesti ratovanja. Pod Bečom, 12. rujna 1683. godine, u 5 sati poslije podne, nakon što se već 12 sati vodila žestoka pješačka bitka između Turaka i poljskog pješaštva na desnom krilu savezničkih snaga, na brdu koje su držali Poljaci, iz šume su polagano stali izlaziti redovi krilatih husara praćeni klicanjem pješaštva koje ih je prvo ugledalo. Konjičke postrojbe Svetog Rimskog Carstva već su cijeli dan tu bile i gledale pješačku bitku. Poljski kralj Jan III. Sobjetski poveo je u juriš četiri grupe konjanika, tri poljske i jednu Svetog Rimskog Carstva.
Ukupno 18 000 konjanika predvođenih s 3 000 krilatih husara. Husarima uz bok jahali su litvanski Tatari kaciga okićenih svežnjićem slame da ih se razlikuje od Tatara na turskoj strani. Konjica je probila turske linije i napala turski logor potpomognuta ostacima garnizona opsjednutog grada. Turci, iscrpljeni opsadom Beča (14. srpnja- 12. rujna), u borbi s konjicom Sobjeckog izgubili su čak 40 000 ljudi.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2013.