Naslovnica

Pukovnija "Corps royal des carabiniers"

Karabinjerima je isprva bila namijenjena uloga konjičke policije, ali su korišteni i u bitkama. Prvi se puta spominju kod Neerwindena 1693.
18. lipnja 2019. u 06:59 0 komentara 434 prikaza
Foto: VP

Karabinjeri su bili postrojba teške konjice. Pod pojmom teške podrazumijeva se vrsta konjice koja ima zadatak izravnog udara na neprijatelja na bojnom polju. Francuska je zemlja duge konjičke tradicije.

Još od doba Karla Velikoga okosnicu svake francuske vojske činili su oklopljeni konjanici. Kako se razvijalo umijeće ratovanja, sve veća pažnja davana je pješaštvu i lakše opremljenim konjanicima, kao tipovima postrojbi koje je bilo moguće brže opremiti i obučiti, uz bitno manje novčane izdatke nego što je to bio slučaj s teško oklopljenom i skupom plemićkom konjicom. U Francuskoj su sredinom 16. stoljeća opremljeni prvi laki konjanici oboružani karabinom, vatrenim oružjem duge cijevi, ali kraće nego kod muskete i arkebuze. Karabinjerima je isprva bila namijenjena uloga konjičke policije, ali su korišteni i u bitkama.

Prvi se puta spominju kod Neerwindena 1693. godine. Luj XIV. Pridodaje svakoj konjičkoj regimenti elitnu satniju karabinjera za pružanje vatrene podrške. U to su vrijeme, osim žandara, sve francuske konjičke postrojbe smatrane lakima. Godine 1693. osnovana je samostalna pukovnija karabinjera (četiri eskadrona) pod imenom Corps royal des carabiniers, kojoj je početkom Sedmogodišnjeg rata pridodano još šest eskadrona. Regimentalna baza ustanovljena je u Strasbourgu. Postrojbi je ime promijenjeno u Royal carabiniers de monsieur le Comte de Provence 1758. godine. Do 1762. povećana je na čak 30 eskadrona u pet brigada, da bi 1787. bila smanjena na dvije pukovnije, 1. i 2. Carabiniers-à-Cheval. Ušli su u sastav teške konjice.

Padom Napoleona 1815. raspuštene su ove dvije postrojbe, da bi ponovno bile unovačene pod Burbonima 1824. godine. Bile su dio francuske garde 1870., ali sada samo jedna pukovnija. Pripojeni su 11. kirasirskoj pukovniji 1871. godine. Odlukom načelnika stožera francuske vojske od 1. rujna 1990. osmišljena je eksperimentalna oklopna pukovnija opremljena s 80 tenkova u dvije grupe po tri borbena, jedan zapovjedni i jedan logistički eskadron. Pukovniju čini još pet pomoćnih eskadrona; izviđački, dva eskadrona podrške, eskadron za obuku i pričuvni eskadron. Spajanjem 1. i 11. kirasira ustrojena je 1er-11e RC (Regiment de Cuirassiers) u lipnju 1999. godine. Dijelom 3. mehanizirane brigade postaje 1. srpnja iste godine, u čijem je sastavu do 2009., kada je raspuštena i stavljena u pričuvu. Baza pukovnije je Carpiagne u Provansi.

Francuska je vojska u trenutku pada monarhije imala 25 slabih linijskih konjičkih regimenti, koje je Republika rasporedila u 18 pukovnija punoga brojnog stanja, od kojih 12 popunjenih najjačim ljudima i konjima, opremljenih prsnim i leđnim oklopom i kacigom i nazvane kirasirima. Karabinjeri i kirasiri jahali su velike i teške konje, normanske i peršerone iz Francuske, njemačke hanoverance i holštajnere, stare četiri godine. Za karabinjere su birani najbolji vranci sve do 1813. kada se zbog nedostatka konja u karabinjerskim regimentama koriste i smeđi konji. Francusko ministarstvo rata odlučilo je 1792. karabinjerske pukovnije popuniti starijim, iskusnim konjanicima, a 1801. najjači su konjanici i konji 19., 20., 21. i 22. pukovnije linijske konjice dodijeljeni karabinjerima. Isprva su obje pukovnije jedva uspijevale popuniti dva eskadrona. Tek 1803. popunjene mladim i jakim novacima dosegle su puni sastav od četiri eskadrona. Napoleon je imao veliko povjerenje u ljudstvo teške konjice, kojima je dao status elitnih postrojbi. Dvije karabinjerske regimente zamišljene su kao elita te elite, što su i bile od 1805. do 1809. kada su od Eckmuhla (22. travnja), preko Aspern-Esslinga (21. – 22. svibnja) do Wagrama (6. srpnja) pretrpjele teške gubitke. Već nakon Eckmuhla obje pukovnije izgubile su 34 posto ljudstva, da bi prije odlučujuće bitke kod Wagrama bile popunjene gotovo do punog sastava. Kao i kod Aspern-Esslinga 45 dana ranije, teška konjica žrtvovana je za spas dana na bojnom polju. Maršal Bessieres, zapovjednik konjičke pričuve Velike armije poslao je elitnu diviziju generala Nansoutya da zatvori prazninu u centru francuske bojne linije. Vodeća brigada bili su karabinjeri, koji su jedini nakraju došli u izravan kontakt s austrijskim postrojbama. Pregazili su slavonsku graničarsku pukovniju, napali Liechtensteinove grenadire, koji su izdržali juriš, zatim su pod ubitačnom vatrom jurišali na austrijsko topništvo. Samo svaki peti konjanik uspio se probiti do topništva, gdje su ih napali austrijski ulani. Gubici su bili strašni. Pod zapovjednikom karabinjerske brigade, generalom Defranceom ubijena su dva konja. Brigada je izgubila 77 posto konja i nešto manje ljudi. Od 1.364 konjanika na kraju dana samo se 300 u objema pukovnijama odazvalo na prozivku.

Nakon ovoga strašnog iskustva karabinjeri su dobili oklope. Tako su postali sastavni dio kirasirskih regimenti i izgubili svoj prestižni elitni status. U Napoleonovu pohodu na Rusiju 1812. godine pretrpjeli su nenadoknadive gubitke u ljudstvu i konjima, od čega se nikada nisu u potpunosti oporavili. Već nakon dva mjeseca, a da pri tome uopće nisu sudjelovale u bitkama, karabinjerske su pukovnije izgubile 35 posto sastava. Ova elitna postrojba opet je žrtvovana 7. rujna 1812. godine. Središnju poziciju u rasporedu ruske armije kod Borodina držala je utvrda generala Rajevskog, na brzinu podignuta od zemljanih nasipa i drvenih palisada, u koju je smješteno 18 topova. Tijekom dana prelazila je četiri puta iz ruke u ruku sukobljenih strana. Rov ispred utvrde uopće se nije vidio, ispunjen naslagama tijela ubijenih i umirućih. U dva sata poslijepodne četiri teške i dvije lake konjičke divizije krenule su u napad na utvrdu i okolne ruske postrojbe. Zrak zagušen prašinom i dimom bitke, započete još u šest sati ujutro, ispunio se tutnjavom tisuća konjskih kopita. Veličanstven prizor!

Na gotovo dva kilometra širokom bojištu, između sela Borodino i Semjonovskaja, obasjani jakim suncem ranog poslijepodneva, kasom su nastupali francuski, saksonski, poljski i virtemberški konjanici u sjajnim oklopima. Zemlja se pod gomilom teških konja tresla. Juriš predvodi 2. konjički korpus (kirasirske divizije Wathier i Defrance) pod generalom Caulaincourtom, Napoleonovim pobočnikom koji viče: „Slijedite me, ne plačite za njim (general Montbrun, zapovjednik 2. konjičkog korpusa, u čijem su sastavu bile obje karabinjerske pukovnije, poginuo je nekoliko sati ranije), nego dođite i osvetite njegovu smrt!“. Dočekani su vatrom ruskih topova i musketa, podržanih ruskom konjicom. Tuča olova nije ih zaustavila. Caulaincourt i divizija Wathier zaobišli su utvrdu i pokušali je napasti straga, gdje nije bilo opkopa i zemljanog nasipa. Između topova vodila se epska bitka francuskih konjanika i ruskih topnika i pješaka. Caulaincourt je ubijen nadohvat utvrde, a kirasiri su prisiljeni povući se. U međuvremenu se divizija Defrance (u čijem su sastavu i karabinjeri) sukobila s ruskom konjicom, kojom su prilikom 1. karabinjeri natjerali na povlačenje rusku gardijsku konjičku pukovniju, pa su se sukobili s Izumski husarima, koje su inicijalno razbili, ali su se ovi uspjeli formirati i prisiliti karabinjere na uzmak.

Na kraju ovoga konjičkog boja 1. karabinjerima zapovijedao je satnik, a svi ostali časnici bili su ubijeni, ranjeni ili bez konja. U drugom su valu saksonski kirasiri Garde du Corps pod generalom Thielemannom uspjeli prijeći opkop i popeti se po zemljanom nasipu te zauzeti utvrdu Rajevski, jedinstven primjer utvrde zauzete napadom konjice. Za povlačenja iz Rusije karabinjerska brigada prestala je postojati kao vojna formacija.

Sljedeće, 1813. godine u bitkama kod Lutzena i Bautzena novoformirani su karabinjeri sudjelovali kao dio 2. kirasirske divizije Wathier, 1. karabinjeri sa šest časnika i 85 konjanika, a 2. sa sedam časnika i 98 konjanika, dakle ni jedan puni konjički eskadron. Tek za restauracije Burboni su popunili ove postrojbe pa su u Napoleonovih sto dana bili u punom sastavu. Sve u svemu, karabinjerske regimente bile su najbolje što je Velika armija od linijske konjice imala, ali su nizom nesretnih okolnosti teško stradale bez da su dale svoj maksimum.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2013.   
 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.