Krimski rat

Kad se Rusija 1853. po tko zna koji puta dograbila s onemoćalom Turskom, 27. ožujka 1854. prije 160 godina, udruženi saveznici: Velika Britanija, Francuska i Pijemont navijestili su joj rat. Za cilj vojnih operacija izabrana je ruska pomorska baza Sevastopolj na Krimu. Nitko zapravo nije znao zašto: vjerojatno zato da bi se kod te moćne tvrđave nanio vojni udarac ruskom ponosu. Sredinom 19. stoljeća golemo tursko carstvo, iznutra oslabjelo nezadovoljstvom porobljenih naroda, a izvana ugroženo apetitima velikih sila, postalo je „bolesnik na Bosporu“.

Najveći turski neprijatelj bila je Rusija koja je htjela prodrijeti na Balkan i zagospodariti Crnim morem. Velika Britanija to je smatrala prijetnjom za svoje interese; na Istoku je uz pomoć saveznika krenula u rat, dok je Habsburška Monarhija ostala neutralna. Krimski se rat uskoro pretvorio u javnu sramotu zbog nesposobnosti savezničkih generala, nepojmljivih vojnih pogrešaka i velikih propusta u opskrbi vojske oružjem, odjećom i lijekovima na udaljenoj bojišnici. Kolera i ozebline bez odgovarajuće sanitetske službe odnijele su više života nego ruski topovi. Francuzima su, primjerice, od 100.000 izgubljenih vojnika čak 85.000 pokosile zarazne bolesti. Engleski su generali svoje paradno odjevene konjanike žrtvovali kao od šale: u jednom jedinom danu kod Balaklave ruski su plotuni zbrisali cijelu „laku konjičku brigadu“. Naposljetku je Sevastopolj pao pa je sklopljen Pariški mir kojim je Rusija za kratko zaustavljena u svom pohodu prema jugu. Poslije svih strahota i vojničkih tegoba Krimski je rat imao samo jednoga pravog junaka, i to ženu.

Bila je to smiona Engleskinja Florence Nightingale koja se besprimjernom hrabrošću borila protiv smrtonosnih bolesti i organizirala bolničku službu u najtežim ratnim uvjetima. Nesposobne generale u sjajnim odorama povijest je s pravom zaboravila.