Stogodišnji rat je skupni naziv za niz sukoba engleskih i francuskih srednjovjekovnih kraljevstava, koji su, ukupno zbrajajući, uključivši i primirja, trajali duže od sto godina. Godine 1368. počinje druga faza Stogodišnjega rata nastavkom sukoba nakon primirja sklopljenoga 1360. godine.
U toj drugoj fazi rata francuski kralj Charles V. odlučio se za taktiku konstantnoga pritiska na engleske položaje, uz istodobno izbjegavanje postavljenih bitki. Valja napomenuti da je primirjem iz 1360. godine trećina francuskoga teritorija legalno priznata kao posjed engleskoga kralja, i taj je teritorij Charles želio vratiti. Njegov zapovjednik bio je proslavljeni vojskovođa Bertrand Du Guesclin, koji je uz pametnu vojnu strategiju uspio preokrenuti velik dio dotadašnjih gubitaka francuskoga kraljevstva.
Kao odgovor na francusku politiku izbjegavanja otvorenih bitaka, Englezi su došli na ideju „chevauchéea“. Francuski pojam kojemu je prilično teško naći ekvivalent u hrvatskome jeziku, ali mogao bi se prevesti kao haračenje (upad, prepad, pljačka, teroriziranje?). Godine 1373. John od Gaunta (vojvoda od Lancastera i sin engleskoga kralja Edwarda III.) poveo je između pet i deset tisuća vojnika na ekspediciju u Francusku (brojke variraju od pet do 15 tisuća vojnika). Njegovu su vojsku pretežno sačinjavali streličari, ali bilo je u njoj i dosta plemića, vitezova. Lancasterovu „chevauchée“ ekspediciju možemo nazvati svojevrsnim terorizmom srednjega vijeka, s obzirom na to da je jedini cilj ekspedicije bio izazvati reakciju francuskih vlasti putem pljačkanja, haračenja, pokolja i teroriziranja lokalnoga stanovništva.
Dosta slično metodama koje danas koriste teroristi u modernome značenju te riječi. Međutim, John od Gaunta spoznat će tada, također slično kao i današnji teroristi, neuspjeh tih metoda. Francuzi nisu zagrizli mamac i kralj je naredio svojim podanicima da nipošto ne ulaze u otvorene bitke s Englezima, nego da bježe u utvrđene gradove.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. travnja 2019.