Luftwaffe, feniks iz pepela Velikog rata

Okončanjem I svjetskog rata, koji nije završio kao prethodni ratovi, odlučujući strateškim pothvatom, niti osobnom genijalnošću nekog od vojskovođa zaraćenih strana, a niti uslijed bolje ratne vještine neke od zaraćenih strana, nego zbog isključivo potpune ljudske i materijalne iscrpljenosti svih zaraćenih strana. Samo zbog „dužeg daha“, odnosno u konkretnom slučaju, brojčane nadmoćnosti u ljudstvu i materijalne superiornosti, omogućilo je Antanti put do pobjede. Tijek i ishod I svjetskog rata potaknuli su vojne teoretičare iz cijelog svijeta na promišljanja o budućem ratu. Praktički odmah po okončanju I svjetskog rata započete su, kao nikada do tada poslije nekoga rata, detaljne analize završenog rata i promišljanja o budućem ratu s težištem na traženje rješenja za izbjegavanje dugog i iscrpljujućeg rata. Različite teorije i doktrine u pogledu strategije, taktike i uporabe naoružanja oblikovale su se na svim stranama. Od „impulsa“ novih vojnih razmišljanja nisu ostale zaobiđene niti vojske, a niti ratne mornarice, ipak najveća pažnja posvećena je novom dijelu oružanih snaga, stasalom u I svjetskom ratu – ratnom zrakoplovstvu. Problemi vođenja budućeg zračnog rata dospjeli su u središte pažnje objavljivanjem knjige talijanskog generala Giulia Douheta „Dominacija u zraku“, kojom je autor otvorio put za novu strategijsku paradigmu u vođenju zračnog rata. Temelj Douhetove paradigme („duetizma“) polazio je od pretpostavke da je potrebno ustrojiti brojnu zrakoplovnu flotu sastavljenu od snažnih i velikih bombardera