Kako je nacistički ministar Goebbels pretvarao poraze u pobjede?

Tijekom borbi u sjevernoj Africi Goebbelsov promidžbeni stroj radio je punom parom. „Posebne vijesti" izmjenjivale se su jedna za drugom. „Rommelova sjajna pobjeda" ili „Rommelov udarac Englezima oduzeo dah", glasili su naslovi tiskovina. Rommelov uspjeh drugim pripadnicima nacionalne zajednice trebao je povratiti izgubljenu vjeru u pobjedu. Već u zimi s 1941. na 1942. njegovo je pobjedonosno napredovanje u vrućoj pustinji trebalo svratiti pozornost sa sloma na ledenom Istočnom ratištu – iako je afričko bojište na kojem su se borile tri njemačke divizije bilo sporedno u odnosu na Istočno ratište.

Nakon sjajnog uspjeha kod Tobruka, Goebbels je osobno naredio da Rommelov izvjestitelj s bojišta zrakoplovom doputuje u Berlin kako bi osobno procijenio stanje na afričkoj bojišnici i mogućnosti njegova iskorištavanja u promidžbene svrhe. „Pobjedničko rukovanje“, stajalo je debelo tiskano na naslovnici „Hamburškog časopisa“ od 10. listopada 1942. godine. Führer se rukovao sa svojim visokoodlikovanim feldmaršalom. Filmski žurnal je njemačkim kinogledateljima u trećoj ratnoj godini prikazivao vedrog junaka: Rommela u čistoj i urednoj uniformi, Rommela – pobjednika nad Britancima, Rommela – genijalnog vojskovođu koji svečanim kretnjama zapovijeda pobjedničkim divizijama. Iako Rommel stanje u sjevernoj Africi nije baš smatrao onako ružičastim kako je to Hitler zahtijevao, iako „Pustinjska lisica“ nije bila u stanju spriječiti poraz koji je prijetio, diktator je i dalje bio sklon svojem omiljenom generalu. Dodjeljivanje briljanata uz Željezni viteški križ kao šestom pripadniku Wehrmachta u ožujku 1943. objavljeno je s dva mjeseca kašnjenja, a ime pobjednika kod Tobruka nije se dovodilo u vezu s gorkim krajem borbi u Africi. Poraz nije smio oskvrnuti njegovu legendarnu slavu, valjalo je sačuvati pobjedničku auru. Mit o velikom idolu na domovinskoj je fronti imao značajnu propagandnu vrijednost. Feldmaršala su svuda predstavljali kao nepobjediva junaka. No djelatnom vojnom zapovjedniku ta uloga nije baš bila po volji. „Tijekom rata feldmaršal je u svojoj domovini zarobljenik“, rekao je supruzi duboko potišten. Ali strastveni vojnik nije bio zarobljenik samo na domovinskom bojištu. Čak ni poraz „Afričkog zbora“ nije mogao umanjiti obožavanje smijenjenoga generala. Na Goebbelsov nalog nastavila se promidžbena kampanja s Rommelom u glavnoj ulozi: vrednovanje njegovih vojnih uspjeha izjednačenih s onima jednog Moltkea, Hindenburga, Blüchera i Gneisenaua, možda se i može objasniti. No generala se počelo uzdizati do nadčovjeka pa ga je takvo groteskno preuveličavanje učinilo smiješnim: slavljen i opisivan kao „kometa u usponu“ i „pojava nevjerojatne žustrine“, Rommel je uzdignut do razina mitskog.

Alfred-Ingemar Berndt čak je i poraz pokušao prodati pod pobjedu. „Dvadeset sedam mjeseci borbe u Africi“ bio je naslov jednog radiopriloga u kojem je Berndt veličao junačku borbu protiv nadmoćnog neprijatelja, a Rommel je prihvatio ulogu koju su mu namijenili. U proljeće 1943. stao je pred kamere i opisivao svoje doživljaje u pustinjskom ratu. Pohvalno je govorio o uspjehu „njemačkog vojnika“ koji „munjevitim probojima“ slama protivnika i „neumorno ga progoneći, hita do konačne pobjede“. Govorio je o vrućini, oskudici, nedovoljnoj opskrbi hranom, ali je neprestano spominjao i veliku savezničku premoć u opremi. Unatoč svemu, zaključak je bio onakav kakav je željelo čuti nacističko vodstvo: „Njemački vojnik prebrodio je teško vrijeme“. Naravno da se govorilo o neprestanim napadima jačeg protivnika i o „teškim tjednima koji su nas doveli na rub propasti“, ali i najbezizlaznija situacija imala je sretan kraj: „Njemački su vojnici ipak nadvladali te teške dane“. „Pustinjska lisica“, Rommel – gorljiv domoljub, naivni propagandist ili bespomoćna marioneta? Rommelova su pisma prepuna pohvalnih izjava, gotovo hvalospjeva obožavanom Vođi. Rommel ipak nije bio oduševljen, slijep se doima u svojim pismima. Ipak Rommel je u pismima upućenim supruzi rijetko spominjao politiku. Bio je to više manjak zanimanja nego naivnost velikog vojnog stratega Rommela.

Kad se nije slagao s odlukama režima, nije za to krivio Hitlera nego ljude oko njega „Njega nažalost, okružuje banda pokvarenjaka. Većina tih stranačkih glavešina potječe, međutim, iz borbenih vremena pokreta." Činilo se da se Rommel nadao kako će se to riješiti samo od sebe. Rommel svakako nije bio antisemit. Njegov sin pripovijeda kako je na počecima Trećeg Reicha, dok je njegov otac bio zapovjednik Goslarske bojne i još daleko od Hitlerova duhovnog ozračja, u svojoj mladenačkoj naivnosti oca jednom pitao zašto liječnik ima „židovski nos". Otac mu je održao poštenu, ali sinu nerazumljivu prodiku. U Rommelovu krugu poznanika bilo je Židova, a antisemitske izjave kakve su se prepričavale u vezi s drugim časnicima, od njega se nisu mogle čuti. Naravno da ga nisu poštedjeli školovanja kojima su sve dijelove društva pokušali obvezati na nacističku mržnju prema Židovima. Mala je vjerojatnost da je netko, tko je kao i Rommel mislio svojom glavom, ozbiljno mogao prihvatiti promidžbenu nacističku teoriju o židovskoj svjetskoj zavjeri.