Ujutro 13. srpnja Bradleyev II. korpus probio se na cestu Vizzini- Caltagirone koja je vodila dalje u unutrašnjost otoka i na kraju prema sjevernoj obali, čime bi Amerikanci u potpunosti ispunili zadani cilj i presjekli Siciliju na dva dijela. No Patton nije dugo uživao u dobrim vijestima: već oko ručka stigao je Alexander i zaprepaštenom Pattonu prenio kako se mijenja prvobitni plan - naravno opet u dogovoru s Montgomeryjem, zapovjednikom britanske Osme armije. Naime, Britanci su zaustavljeni u napredovanju, naišavši na tvrdi otpor u Cataniji koja je smještena po prilici na pola puta izmeđuzone iskrcavanja i Messine. Upravo to bio je uzrok kontroverznoga Montgomeryjevog prijedloga, a kojega je Alexander bez pogovora prihvatio i samo poslušno prenio Pattonu: britanska Osma armija će se podijeliti na dva dijela, pa će XIII. korpus i dalje gurati obalnom cestom preko Catanije i istočno od Etne prema Messini, dok se XXX. korpus okreće da bi krenuo prema središnjem dijelu otoka. Koristeći ceste u unutrašnjosti XXX. korpus će zaobići Etnu sa zapadne strane, pa onda udariti na Messinu s druge strane. Za Amerikance je to konkretno značilo da se imaju maknuti s ceste 124 preko Caltagironea (a koju su tek osvojili, uz velike žrtve) i pomaknuti se još više na zapad da ne dođe do sudara dviju armija.
Drugim riječima, Britanci sada imaju ekskluzivno pravo na sve prometnice koje vode prema Messini, dok Amerikancima preostaje tek da im štite bokove. Ovime je američka Sedma armija degradirana u sporednog igrača - iako će imati itekako težak zadatak da zadrži sve njemačke i talijanske divizije koje se svom silinom nastoje probiti sa zapadnoga dijela Sicilije, neće doći do Messine koja je kao glavna nagrada rezerviranasamo za Montgomeryja.Patton je još jednom mislio šutke prijeći preko ovakve izmjena planova u skladu s najnovijom odlukom da izbjegava konflikte koji su već ozbiljno škodili njegovoj karijeri, ali na kraju nije izdržao. Još kada je vidio kako u Alexanderovoj pratnji stoje samo Britanci a nema niti jednoga Amerikanca, s bijesom je konstatirao kako se radi o očitom navijanju za britansku stranu i da su Amerikanci po tko zna koji put ispali budale. Jedan član njegovog stožera još jedirektnije prenio ono što su drugi mislili u sebi: „Sada mirne duše možemo sjediti na stražnjici dokMonty dobiva ovaj prokleti rat.“ Montgomeryjev prijedlog (kojega je Alexander dakle, prema već bezbroj puta viđenom obrascu, automatski prihvatio) vjerojatno je dobrim dijelom bio zaista usmjeren prema tome da britanski general još jednom pokaže svoj genij, no bilo je tu i dosta logike koju Amerikanci (a osobito Patton) nisu željeli prihvatiti budući se radilo o neugodnoj istini. Naime, trenutna je situacija zaista tražila da se odustane od daljnjih besmislenih frontalnih udara na Cataniju i da se poduzme neki pametniji manevar. Nadalje, bila je istina i to da kroz središnji dio Sicilije vodi samo jedna dobra cesta, pa bi puštanje i Sedme i Osme armije kroz nju na kraju dovelo do zagušenja iz kojega se ni jedni ni drugi ne bi mogli ispetljati. Treći pak moment ticao se borbene vrijednosti Amerikanaca: još uvijek neiskusni i upitne spremnosti, a k tome i praćeni negativnom slikom zbog poraza kod Kasserinskoga prijevoja, američki vojnici jednostavno se nisu činili dovoljnodobrom opcijom da im se prepusti glavna uloga u nastavku kampanje.
No to je ipak bio pogrešan utisak, kako će kasnije napisati britanski general Leese: „Bila je to nesretna odluka... Mi smo još pamtili kako su sporo Amerikanci napredovali tijekom ranih faza borbi u Tunisu, ali s druge strane jednostavno nismo shvatili koliki su napredak postigli u pogledu iskustva i tehnike.“ Kakva god bila ova odluka, bila je tu i više nije imalo smisla prepirati se ili tražiti pravdu. Vojnički poslušno samo je klimnuo glavom na Alexanderove zapovijedi i naredio13. srpnja Bradleyu da se povuče s već osvojenih pozicija. Da je ovaAlexanderova odluka bila promašena može se danas pretpostavljati s velikom vjerojatnošću, posebno u svjetlu činjenice da su Britanci potjerali Amerikance kao navodno nesposobniji dio savezničke koalicije, a onda sami bili brzo zaustavljeni od Nijemaca.Sve ovo bespotrebno je zakompliciralo situaciju: Sedma armija se dakle više nije smjela miješati, dok je Osma brzo zaustavljena i sada je uzalud pokušavala probitičvrsti njemački otpor. U nekom idealnom svijetu Patton i Montgomery bi sjeli zajedno pa dogovorili koordinirani napad (Amerikanci i dalje zapadno oko Etne, Britanci istočno), no u realnom svijetu njih svu dvojica razvila već toliki animozitet da je bilo kakva suradnja postala praktično nemoguća. Zapravosu sada Britanci i Amerikanci ratovali svaki za sebe, gotovo bez ikakve koordinacije i međusobnoga pomaganja. Zapovjednik sicilijanske kampanje Alexander otkrio je pak kako zadaća usklađivanja dva ovako tvrdoglava i samosvjesna generala nadilazi njegove sposobnosti, no to je u ovome trenutku odbijao priznati. Da nekako spasi vlastiti obraz pritiskao je onu stranu koja je pokazivala više spremnosti da vojnički poštuje zapovijedi, a to je trenutno bio Patton.