Operacija „Barbarossa" – njemačka invazija na Sovjetski Savez

Hitler je 31. srpnja 1940. upoznao najuži zapovjedni vrh Wehrmachta sa svojom namjerom da napadne Sovjetski Savez te je zadužio Glavni stožer vojske da izradi prijedlog operativnog plana. Izrada navedene studije povjerena je general-bojniku Erichu Marcksu (načelniku stožera 18. vojske).

Studija je predočena Hitleru 4. kolovoza 1940. te je na temelju nje izrađena Uputa br. 21 kao opći plan operacije „Barbarossa" koju je Hitler potpisao 18. prosinca 1940. godine. Opći plan operacije „Barbarossa" predviđao je uništenje sovjetskih snaga u početnoj fazi operacije nizom smjelih prodora oklopnih postrojbi. Povlačenje snaga Crvene armije trebalo je spriječiti pod svaku cijenu uništenjem snaga u okruženju. U sljedećoj fazi operacije predviđeno je gonjenje razbijenih snaga Crvene armije do crte Volga-Arhangelsk. Nadalje, uputom je predviđeno da se paralelno s uništenjem kopnenih snaga Crvene armije isto mora učiniti sa zrakoplovstvom i Baltičkom flotom.

Sve pripreme za operaciju trebalo je završiti do 15. svibnja 1941. godine. Na temelju općih zadaća iz Upute 21 Glavni stožer vojske izvršio je raščlambu glavnih ciljeva operacije u svom provedbenom planu borbenih djelovanja. Plan je polazio od toga da se glavni udar izvrši sjeverno od Pripjatskih močvara gdje je trebalo angažirati dvije vojne skupine. Srednja vojna skupina, ojačana oklopnim i motoriziranim snagama, trebala je napredovati iz područja Vargave prema Bjelorusiji. Time će se stvoriti mogućnost da srednja vojna skupina skrene svoje snage u smjeru sjevera kako bi u zajedničkom djelovanju sa sjevernom vojnom skupinom (koja napreduje iz smjera Istočne Pruske prema Lenjingradu) uništila snage Crvene armije na Baltiku.

Poslije toga trebalo je zauzeti Lenjingrad, a zatim nastaviti napredovanje prema Moskvi. Istovremeni udar na oba cilja (Lenjingrad i Moskvu), stoji u planu Glavnog stožera, može doći u obzir samo u slučaju neočekivano brzog popuštanja obrane Crvene armije. Južna vojna skupina ima zadaću stvaranja dvostrukog obuhvata i da grupiranjem svojih snaga na krilima obuhvati sovjetske snage u Ukrajini (zapadno od Dnjepra) s glavnim smjerom napredovanja od Lublina prema Kijevu, a pomoćnim s rumunjske granice prema donjem toku rijeke Pruta. Po uspješnom okončanju operacija sjeverno i južno od Pripjatskih močvara na sjeveru treba započeti napredovanje prema Moskvi, a na jugu prema području Donjeca.

Navedeni provedbeni plan prihvatio je Hitler 3. veljače. U međuvremenu je nastavljeno s izvrgavanjem pripremnih radnji tako je između ostalog održan cijeli niz zapovjedno-stožernih igara na temelju kojih se pokušao do kraja provjeriti plan. Tijekom ožujka i travnja 1941. došlo je do manjih preinaka originalnog plana i to u odnosu na angažman vojne skupine. Tako je ideja dvojnog obuhvata napuštena, a okruženje sovjetskih snaga trebalo je izvršiti u Ukrajini samo obuhvatom sa sjevera dok je zadaća njemačko-rumunjskih snaga na rumunjsko-sovjetskoj granici bila vezivanje sovjetskih snaga i sprečavanje njihova mogućeg prodora u Rumunjsku. Samo u slučaju općeg povlačenja sovjetskih snaga na jug iste bi poduzele gonjenje. Temeljna ideja operativnog plana Glavnog stožera vojske išla je za uništenjem sovjetskih postrojbi sjeverno od Pripjatskih močvara te stvaranjem slobodnog puta prema glavnom strateškom cilju – zauzimanju Moskve. Za realizaciju navedenih ciljeva ustrojene su tri vojne skupine: Vojna skupina Sjever (general feldmaršal Wilhelm von Leeb) s podređenom: 16. vojskom (general-pukovnik Ernst Busch, tri zbora s osam pješačkih divizija), 18. vojskom (general pukovnik Georg von Kuchler, tri zbora sa sedam pješačkih divizija) i 4. oklopnom skupinom (general pukovnik Erich Hoepner, dva oklopna zbora s tri oklopne, tri motorizirane i dvije pješačke divizije), Vojna skupina Sredina (general-feldmaršal Fedor von Bock) s podređenom: 4. vojskom (general-pukovnik Gunther Kluge, četiri zbora sa 12 pješačkih divizija), 9. vojskom (general pješaštva Adolf Strauss, tri zbora s osam pješačkih divizija), 2. oklopnom skupinom (general-pukovnik Heinz Guderian, tri oklopna zbora sa pet oklopnih, tri motorizirane, jedna konjanička i jedna ojačana motorizirana pukovnija) i 3. oklopnom skupinom (general-pukovnik Hermann Hoth, dva oklopna zbora s četiri oklopne i tri motorizirane divizije) i Vojna skupina Jug (general feldmaršal Gerd von Rundstedt) s podređenom: 6. vojskom (general feldmaršal Walter von Reichenau, tri zbora sa šest pješačkih divizija), 11. vojskom (general-pukovnik Eugen von Schobert, tri zbora sa šest pješačkih divizija te dva rumunjska zbora s četiri pješačke divizije, tri gorska zdruga i tri konjanička zdruga), 17. vojskom (general pješaštva Carl-Heinrich Stillpnagel, četiri zbora sa sedam pješačkih, tri lovačke i jednom gorskom divizijom) i 1. oklopnom skupinom (general- pukovnik Ewald von Kleist, tri oklopna zbora s pet oklopnih te četiri motorizirane i četiri pješačke divizije).

Navedenim snagama su se poslije pridružile i 3. i 4. rumunjska vojska (ukupno 22 divizije i zdruga), mađarski zbor (dvije pješačke divizije) i talijanski ekspedicijski zbor (tri divizije).

U 3 sata i 15 minuta 22. lipnja 1941. na ratištu od Baltičkog do Crnoga mora pokrenuta je najveća kopnena operacija u povijesti ratovanja. Topništvo je otvorilo vatru na sovjetske pogranične utvrde, a Luftwaffe je pokrenula bombardiranje sovjetskih zračnih luka, prometnica te mjesta okupljanja sovjetskih postrojbi. U 6 sati ujutro pokrenut je kopneni napad. Već prijepodne prvoga dana njemački oklopni klinovi prodrli su 15 do 20 km u sovjetski teritorij. U međuvremenu su sovjetske snage (uglavnom oklopne) poduzele cijeli niz nekoordiniranih protunapada na njemačke snage koje su ih sve redom odbile bez većih problema i gubitaka. Do 25. lipnja navečer 4. oklopna skupina prodrla je 125 km, 3. oklopna skupina 230 km, a 2. oklopna skupina 200 km u dubinu protivničkog teritorija. Sljedećeg dana 4. oklopna skupina izbija na Zapadnu Dvinu, a 18. vojska 1. srpnja ulazi u Rigu te 9. srpnja u Pskov. Oklopna snage Vojne skupine Sredina (2. i 3. oklopna skupina) 28. lipnja spajaju se kod Minska i time zatvaraju ogromno okruženje oko sovjetskih snaga. Međutim, dio sovjetskih snaga uspio se probiti kroz okruženje budući da njemačke pješačke postrojbe jednostavno nisu mogle pratiti tempo oklopnih i motoriziranih divizija. Do 8. srpnja sovjetske snage u okruženju su uništene, a Nijemci su zarobili 290.000 vojnika, 1.500 topova i 2.500 tenkova. Vojna skupina Jug je prodirala smjerom Luck- Žitomir - Kijev i iz sjeverne Besarabije prema Mogiljov-Podoljskom s ciljem da okruži sovjetske snage na izbočini Lvov – Cernovici. Prva oklopna skupina u svom nezaustavljivom napredovanju prvo je 8. srpnja ugla u Berditev, a potom sljedećeg dana u Žitomir i produžila napredovanje prema Kijevu. Do 10. srpnja Vojna skupina Sjever napredovala je u sovjetski teritorij 450 km, Vojna skupina Sredina prema Moskvi 550 km i Vojna skupina Jug prema Kijevu 300 km. Od 10. srpnja 1941. njemačke snage na Istočnom ratištu krenule su u novi napad. Oklopne snage Vojne skupine Sredina u tijeku svoga napredovanja kod Mogiljova razbijaju i okružuju jednu sovjetsku vojsku te da bi 16. srpnja izbile u Jarcevo istočno od Smolenska, a zatim i u sama predgrađa istoga. Presijecanjem prometnice Smolensk – Moskva snage triju sovjetskih vojski našle su se u okruženju. Nijemcima će trebati do 10. rujna 1941. da u potpunosti unište okružene snage i u zarobljeništvo odvedu još 300.000 sovjetskih vojnika. Tijekom borbi oko Smolenska došlo je do prvog razmimoilaženja između Hitlera i generala oko strategije nastavka operacije. Dok je vojni vrh (Von Brauchitsch i Halder) uz podršku najeminentnijih zapovjednika s bojišta (Bock, Hoth, Guderian...) tražio što brži nastavak napredovanja prema Moskvi, dotle je Hitler obrazlagao da Moskva za njega nema strateškog značenja nego da su njemu važniji gospodarski ciljevi (zauzimanje Ukrajine i Donjeckog industrijskog bazena) i da zbog toga treba prenijeti operacije na krilne vojne skupine. Zatim je, pozivajući se na navedene razloge, zapovjedio 15. kolovoza 1941. da se iz sastava Vojne skupine Sredina 2. oklopna skupina i 2. vojska podrede Vojnoj skupini Jug radi bržeg prodora prema Kijevu i Umanu.

Zatim je 20. kolovoza ponovio svoju zapovijed s tim da je Vojna skupina Sredina trebala zaustaviti svoje napredovanje i prijeći u obranu dok je Vojna skupina Sjever trebala nastaviti prodor prema Lenjingradu (i spojiti se s finskim snagama), a Vojna skupina Jug nastaviti prodor prema Doneckom bazenu s glavnim ciljem zaposjedanjem Krima čime bi se otklonila opasnost za izvore nafte u Rumunjskoj. U međuvremenu je Vojna skupina Sjever s lijevo krilnom 18. vojskom do kraja srpnja prodrla između Riškog zaljeva i Cudskog jezera na Finski zaljev. Ostatak snaga Vojne skupine Sjever nastavio je napredovanje južno od Cudskog jezera u smjeru sjevera i istoka da bi do 7. kolovoza izbile na crtu rijeka Lug — jugozapadno od Lenjingrada duž rijeke Lovat do Velikije Luki te je time „poravnato" bojište Vojnih skupina Sjever i Sredina. Vojna skupina Jug usmjerila je glavne snage u smjeru Kijeva te je 1. oklopna skupina izbila na 20-ak km od istoga. Međutim, tu je zaustavljena snažnom obranom, ali Nijemci odmah prebacuju težište napada na jug, što dovodi do okruženja sovjetskih snaga kod Umana (zarobljeno 103.000 sovjetskih vojnika). Nakon okončanja bitke kod Umana 1. oklopna skupina nastavila daljnji prodor u smjeru sjevera i ostvaruje kontakt sa 2. oklopnom skupinom kod Kijeva, što dovodi do formiranja najvećeg okruženja u vojnoj povijesti.

Okružena je čitava sovjetska vojna skupina (Jugozapadno bojište s pet vojski). Borbe za eliminaciju okruženja trajat će od 23. kolovoza do 26. rujna 1941., a završit će predajom nevjerojatne brojke od 665.000 vojnika (u trenutku okruženja Jugozapadno bojište imalo je 850.000 vojnika, 3.923 topa, 114 tenkova i 167 zrakoplova, samo 15.000 vojnika uspjelo se probiti iz okruženja, a 170.000 je poginulo ili nestalo tijekom borbi u okruženju).

Završetak bitke za Kijev može se smatrati krajem operacije „Barbarossa". Hitler je 6. rujna 1941. izdao prve zapovijedi za pripremu napada na Moskvu što je označilo novu fazu u ratu na Istoku.

>>Operacija Barbarossa - dokumentarni film

>>Njemački munjeviti prodor kroz Ukrajinu i konačni slom na ulicama smrznutog Staljingrada