Nikolaj Hartwig je bio najstrastveniji i jedan od najgorih neprijatelja Austro-Ugarske, neumorni širitelj panslavističkih ideja koji je vrlo vješto žonglirao zahtjevima carske vlade u Petrogradu te zahtjevima brojnih ruskih političara podređenima njihovim vlastitim interesima. Zato se za Hartwiga znalo govoriti da služi dvjema vladama, što se često i očitovalo u nedoslijednosti ruske vanjske politike.
Povodeći se za pravilom dubrovačkih poklisara (sa svima lijepo, ali ni s kime iskreno), Hartwig je bio pouzdani savjetnik srpskog premijera Pašića i intimni prijatelj s austrougarskim poslanikom u Beogradu, premda ga je Beč smatrao jednim od svojih najvećih neprijatelja na Balkanu! Možda će zauvijek ostati bez odgovora pitanje – je li prijateljstvo između poslanika Giesla i Hartwiga bilo iskreno, ili je ipak bila riječ diplomatskoj igri?
Upravo je Hartwigovoj diplomatskoj vještini Rusija mogla zahvaliti što je u Balkanskom savezu i uspjesima Balkanskih ratova dobila jednu vrstu zadovoljštine za aneksiju Bosne i Hercegovine. On je na svoju ruku „posijao sjeme“ Balkanskog saveza, kojime je cijelokupan Balkan, od Dunava do Egejskog mora, trebao doći pod vlast saveznika, a preko njih pod izravan utjecaj Rusije. I premda je Drugi balkanski rat raspršio Hartwigove nade da će se Austro-Ugarska naći u okruženju Rusije i njenih saveznika, njegovoj diplomatskoj vještini divili su se i njegovi prijatelji i neprijatelji. Nakon njegove smrti tisak je pisao da je Hartwig tajnu diplomacije na Balkanu zauvijek ponio sa sobom u grob.
Ovaj svojevrsni ruski „Mata Hari“ dolazi na mjesto ruskog veleposlanika u Beogradu nakon što se njegovom krivnjom, dok je bio ruski veleposlanik u Teheranu, umalo razbilo rusko-englesko prijateljstvo. Premda je možda i to bio samo dio političke predstave ovog prekaljenog diplomatskog virtuoza koji je u Beogradu uživao ugled i popularnost veću i od samih srpskih političara. No, to i ne treba toliko čuditi kada znamo da je sam za sebe govorio da je veći Srbin od mnogih Srba te da je strastveno hrabrio Srbiju u njenim rabotama protiv Austro-Ugarske; do te mjere da neki u njemu vide jedan od uzroka Prvoga svjetskog rata.
Premda je njegov rad i danas obavijen velom tajni, za Hartwiga možemo sa sigurnošću tvrditi jedino da je izvršavao naloge pretpostavljenih, ali i da je usporedo s time radio na ostvarenju svojih vlastitih ciljeva. Radi toga je bio nepoćudan brojnim faktorima u Petrogradu, ali vješti Hartwig je toliko učvrstio svoj položaj na Balkanu da se nitko u Petrogradu nije usuđivao maknuti ga s balkanske scene. U ruskim diplomatskim krugovima kolale su priče prema kojima je Hartwig trebao zamijeniti Sazonova na mjestu ruskog ministra vanjskih poslova, no od toga se ipak odustalo jer je postojala otvorena mogućnost da bi se time izazvao diplomatski incident s Austro-Ugarskom.
Iz bugarskih političkih krugova u medije je procurila vijest da je Hartwig izjavio kako će u skoroj budućnosti Bosna i Hercegovina biti oduzete Austro-Ugarskoj i predana Srbiji, koja će tada Makedoniju vratiti Bugarskoj. Ovdje je važno podsjetiti da je upravo Hartwig bio tvorac poznate kovanice o „oslobađanju srpske braće u Bosni i Hercegovini“! S obzirom na Hartwigov ugled, kada je svaka izjava koja je vezivana za njegovo ime izazivala veliku senzaciju, tako je i ova vijest izazvala pravu lavinu interesa bečkih diplomatskih krugova. Hartwingov odgovor na austrougarske optužbe bio je u maniri vrsnog diplomata.
Nije odgovorio ni pozitivno ni negativno, a sva daljnja pitanja na tu temu jednostavno je ignorirao! Danas tako dobro poznata igra puštanja „političkih balona“ ovom virtuozu nikako nije bila strani pojam. Ali ostaje otvoreno pitanje, je li ovome zastupniku ruske politike na Balkanu bilo jasno da je balkanske duhove puno lakše uzvitlati nego umiriti ih?! Ili je upravo to bio njegov glavni adut iz rukava?
Koliko god da su vijesti o njegovom životu i radu izazivale senzaciju i zadavale glavobolje, kako austrougarskim, tako i ruskim političkim krugovima, Hartwigova smrt bila je senzacija nad senzacijama. U narodu postoji poslovica koja kaže: „Kako je živio – tako je i umro“. I zaista se čini kao da njegov život i nije mogao drugačije svršiti.
U vremenu najnapetijih odnosa između Austro-Ugarske, Srbije i Rusije, niti dva tjedna nakon Sarajevskog atentata, Nikolaj Hartwig u kasnim večernjim satima umire od srčane kapi. Pogađate gdje? U austrougarskom veleposlanstvu u Beogradu. I to u radnoj sobi njegova intimnog prijatelja s početka priče, baruna Giesla! Da, bilo je to najnezgodnije mjesto i vrijeme za smrt kontroverznog diplmata koji je gotovo samostalno krojio kartu Balkana. Toliko nezgodno da je čak i austrougarski tisak s oprezom prenosio vijesti o njegovoj smrti.
S druge strane Dunava i Save izbile su demostracije protiv poslanika Giesla i austrougarskog veleposlanstva koje je radi vlastite sigurnosti bilo prisiljeno skloniti se u Zemun. Srpski tisak naveliko je prenosio spekulacije o atentatu, no njih je uskoro zasjenio Srpanjski ultimatum. Nevjerojatna ironija sudbine počivala je i u činjenici da je Hartwing dulje vrijeme bolovao od proširenja srca te se upravo tih dana spremao za odlazak na liječenje u Njemačku!
Kako bilo da bilo, „veći Srbin od mnogih Srba“ bio je toliko omiljen u Srbiji da su beogradske vlasti zatražile dopuštenje od Rusije da se Hartwiga pokopa u Beogradu. Grad Beograd dodijelio mu je besplatno grobno mjesto između groba premijera Milovanovića i groba Vladimira Todorovića, sina kneza Mihajla. Srpske vlasti su Hartwigu podignule su i spomenik koji i danas na beogradskom Novom groblju stoji poput okamenjenog svjedočanstva o tajnama koje je jedan kontroverzni diplomat ponio sa sobom na drugi svijet.
Eh, da tada hrvatski Zemun.