Oružani sukobi, prepadi, pojedinačne i masovne pljačke, diverzije na cestama, dalekovodima, mostovima i vodovodima, uništavanja rudnika, otmice i odvođenja ljudi, čije su sudbine uglavnom nepoznate, javna suđenja, strijeljanja, vješanja, odmazde, zračni napadi, atentati, glad, bijeda, zarazne bolesti, masovne represalije, protjerivanje mještana iz njihovih domova, palež, internacije, zatvaranja, mučenja i ubojstva zarobljenih vojnika i civila, ubojstva svećenika, lažne optužbe, lažna svjedočenja, silovanja, suđenja bez odvjetnika obrane i neutemeljene presude, nasilna novačenja, bacanja živih ljudi u jame, ubojstva iz nehaja, prisilni rad i gubitak građanskih prava… Sve navedeno pretrpjeli su Hrvati u Cetinskoj krajini tijekom tri i pol godine Drugoga svjetskog rata i nekoliko godina poraća. Međusobno su se u različitim vojskama borila braća, ratovali su očevi protiv sinova, susjedi protiv susjeda, a suprotstavljene ideologije uvjerile su ih u ispravnost onoga što čine. Podjednakim žarom borili su se i ginuli za Hrvatsku, jedni za neovisnu uz pomoć saveznika, a drugi za ravnopravnu državu Hrvatsku u sastavu jugoslavenske federacije. Moje zanimanje temama Drugoga svjetskog rata u Cetinskoj krajini potječe iz studentskih dana.
Godine 1990. napisao sam diplomski rad Cetinska krajina u ratnom vihoru 1941. – 1945. godine. Iako je prihvaćen i obranjen, napisanim radom nisam bio zadovoljan, jer je temeljen na objavljenim knjigama jugoslavenskih pisaca u kojima je višestruko naglašavana, ali i potpuno nekritički obrađena uloga partizana u ratu. Domovinski rat i događaji devedesetih godina 20. stoljeća privremeno su me udaljili od ove teme. Nakon napuštanja postrojbi Hrvatske vojske, radeći u Osnovnoj školi Kamešnica u Otoku, ponovno sam se vratio temama Drugoga svjetskog rata u Cetinskoj krajini. Nazočio sam brojnim raspravama kolega i mještana Otoka o represalijama njemačke vojske u ožujku 1944. godine koje su bile prepune proturječnosti i pitanja bez odgovora. Na čin provedbe represalija i broj žrtava uglavnom je bio poznat, ali o razlozima zločina odgovora nije bilo. Započeo sam istraživati događaje prikupljajući iskaze preživjelih svjedoka u čemu su mi pomogli moji učenici, kojima su stradanja opisivali njihovi djedovi i bake. Nakon višegodišnjeg rada u ožujku 2012. objavljena je knjiga Stradanja podno Kamešnice u kojoj sam ponudio odgovore na brojna pitanja o represalijama njemačke vojske u potkamešničkim selima u ožujku 1944. Zaseban dio moga istraživačkog rada predstavlja dugogodišnja suradnja i istinsko prijateljstvo s kolegom Stjepanom Bekavcem. To je oplemenjeno objavljivanjem mojih Stradanja i BekavčeveSinjske alke, a suradnja je nastavljeno i na ovoj knjizi u kojoj je njegov udio kao recenzenta i urednika nemjerljiv.
FOTO: Odlazak Splićana u partizane (ljeto 1943.).
Kritičnost u analizi sadržaja, poznavanje ratnih događaja u Cetinskoj krajini, energija koju je uložio u cjelokupnom oblikovanju ovog djela čine ga zasebnim recenzentom, savjetnikom i suautorom. Stoga Stjepanu Bekavcu izražavam duboku zahvalnost, ponajprije zbog povjerenja u moj rad, ali i svekolike pomoći u nastanku ovog djela, kojeg bez njegove pomoći vjerojatno ne bi bilo. Osim prikaza oružanih sukoba, ideja vodilja ovog rada temelji se na kritičkoj i kronološkoj obradi nedaća i stradanja kojima je bilo izloženo stanovništvo Cetinske krajine tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Već otprije napisani radovi drugih autora uglavnom su opisivala važnije događaje. No sustavna istraživanja ove teme iznjedrila su brojna pitanja na koja je bilo potrebno dati odgovore: Tko je nakon proglašenja NDH obnašao vlast u Sinju i Cetinskoj krajini, kako su djelovale institucije vlasti nove države i gdje su bile smještene, kakav je odnos stanovništva prema novoj državi, gdje se nalazila i kako je djelovala vojska NDH, tko su bili njezini istaknuti pripadnici, tko su sinjski ustaše i kakva im je bila uloga, jesu li doista počinjeni masovni zločini nad Srbima na prostoru Dicma kako su to tvrdili pojedini jugoslavenski historiografi, kakvi su odnosi između dužnosnika vojne i građanske vlasti NDH u Sinju i talijanskih, a zatim i njemačkih zapovjednika, u kojoj su mjeri uteme ljene poratne tvrdnje o ustaškim zločinima prema kojima su ustaše u Režiji duhana ubili više od stotinu ljudi, kakvu je politiku prema hrvatskom stanovništvu provodila talijanska uprava u Dalmaciji, tko snosi odgovornost za odmazde njemačke vojske u kojima su pobijeni brojni civili itd. O partizanskim i komunističkim represalijama u Cetinskoj krajini objavljen je tek mali broj dokumenata, pa se i nije mogla dobiti slika o zbiljnosti događanja. Brojni svjedoci toga vremena upozoravali su na svakodnevnost partizanske pljačke koje su nerijetko pratile otmice i ubojstva nedužnih ljudi.
Knjiga na gotovo 600 stranica velikog formata nedavno je izašla u biblioteci Hrvatska povijest nakladnika Despot Infinitus d.o.o.
Usmena predaja nije bila dovoljna, pa su tvrdnje o partizanskim zločinima trebale dokaze onodobnih dokumenata koji doista i postoje, a jedan dio objavljen je u ovoj knjizi. Pogrešno bi bilo ustvrditi kako sam pronašao i objavio sva stradanja, zločine i žrtve Drugoga svjetskog rata u Cetinskoj krajini. Držim kako pojedini događaji nisu zabilježeni u oružničkim izvještajima, a onih koji bi mogli posvjedočiti o njima svakim danom sve je manje. U opisima ratnih događaja objelodanio sam sadržaj svih meni dostupnih dokumenata, bez prikrivanja bilo čijih nedjela. Ne koliko je izvora na temelju kojih je nastalo ovo djelo. U Muzeju Cetinske krajine u Sinju nalazi se više tisuća dokumenta koji o događajima iz Drugoga svjetskog rata u Cetinskoj krajini. Znatan dio njih jesu preslike originalnih dokumenata koji su se sedamdesetih godina 20. stoljeća nalazili u Vojnoistorijskom arhivu JNA u Beogradu, a preslike je dao izraditi i dopremiti u Muzej Cetinske krajine jugoslavenski general Filip Jadrijević Brajko, podrijetlom iz Glavica. Uz preslike partizanskih, talijanskih i njemačkih dokumenata posebnu važnost imali su dokumenti Kotarske oblasti Sinj u kojima su kotarski predstojnici na temelju izvještaja oružničkih postaja detaljno opisivali ratne događaje u Cetinskoj krajini, ali s pozicije pripadnika vojnih i građanskih institucija NDH. Osim njih, u Muzeju se nalazi više stotina izvornih dokumenata među kojima su pisma partizanskih obavještajaca koja su slali „iz žice“ i u njima detaljno opisivali stanje u Sinju. Podjednaku važnost imaju brojni dokumenti u kojima se nalaze popisi različitih potrepština koje su prikupljale partizanske organizacije u gradu, a zatim ih preko „blokova“ slali partizanima oko grada. Veliku zahvalnost dugujem djelatnicima Muzeja Cetinske krajine na svsrdnoj pomoći pri korištenju arhivske građe. Ravnateljica Anita Librenjak omogućila mi je uvid u sve dokumente koje sam zatražio, a kustosicaVedrana Gunjača obradila je, opisala i arhivirala više od tisuću ratnih i poratnih fotografija od kojih se dio nalazi i u ovom radu. Osim pomoći u radu kustosica Nikolina Knezović pronašla je više važnih talijanskih dokumenata koji su uvršteni u ovaj rad. Zahva ljujem i kustosici Danijeli Petričević na preslikama pisama partizanskih obavještajaca, a Anti Jureti, mojem mladom prijatelju i budućem doktoru povijesne znanosti, zahvaljujem na višestrukoj pomoći u realizaciji ovog rada.
Vrlo važnu dokumentaciju o ratnim događajima u Cetinskoj krajini pronašao sam u Državnom arhivu u Splitu, među kojima bih izdvojio nekoliko fondova. U prvoj skupini nalaze se dokumenti koje su izradile različite poratne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.Pred članovima komisija iskaze su dali brojni mještani koji su opisivali talijanske i njemačke akcije, akcije vojnih postrojbi NDH i četnika, a koje su često pratile pljačka, palež i ubojstva civila. Uspoređujući njihove iskaze s oružničkim izvještajima koji su govorili o napadima partizana, napokon je ostvarena ravnoteža izvora te su se isti ratni događaji mogli sagledati s potpuno suprotnih pozicija. Posebnu, a vjerojatno i najveću vrijednost ovom radu daju dokumenti partizanskih i jugoslavenskih službi sigurnosti u kojima se nalaze iskazi svjedoka i zapisnici sa suđenja najvaž nijim osobama vojne i građanske vlasti NDH u Cetinskoj krajini, kao i nekim svećenicima. Iako sam godinama bezuspješno pokušavao pronaći te dokumente, znao sam da postoje jer su se u literaturi pojavljivali kratki isječci sa suđenja pojedinim domobranskim i ustaškim dužnosnicima u Cetinskoj krajini.
Potvrdu o njihovu postojanju i uvid u njihov sadržaj omogućio mi je Vladimir Sabolić, odnedavno umirovljeni ravnatelj Državnog arhiva u Splitu, kojem iskreno zahvaljujem.
Iako su pojedini dokumenti iz arhivskih fondovau kojima se nalaze i oni službe sigurnosti korišteni u dosadašnjoj literaturi, usudio bih se reći kako su najvažniji dokumenti o djelovanju sinjskih i cetinskih ustaša prvi put objavljeni u ovoj knjizi. Uvidom u dokumentaciju o istražnim radnjama, optužbama i presudama najvažnijim osobama vlasti NDH u Cetinskoj krajini konačno sam razaznao za koje su ih zločine teretili partizanski i jugoslavenski sudovi. Optužnice i presude usmjerile su daljnja istraživanja i vidljivim je postalo koje događaje treba istražiti. Analiza brojnih dokumenata do tada nerazumljiva sadržaja omogućila je stvaranje slike o događanjima u Cetinskoj krajini u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
U Muzeju Cetinske krajine u Sinju nalazi se više tisuća dokumenta o događajima iz Drugoga svjetskog rata u Cetinskoj krajini
Različiti zbornici dokumenata treći su i vrlo važan izvor ovog djela. Izdvajam deset objavljenih svezaka zbornika dokumena ta Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941. – 1945. koje je u Splitu od 1981. do 1986. objavio Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije. Iako su zbornici nastali u vrijeme jugoslavenske države, osim većinskih komunističko-partizanskih dokumenata u njima se nalaze i dokumenti talijanske vojske i talijanske uprave, dokumenti NDH, kao i njemački i četnički dokumenti. Dokumentima je obuhvaćeno razdoblje od početka rata u travnju 1941. do kraja ožujka 1944. godine. Koliko sam upoznat, za tisak su bili pripremljeni dokumenti za još četiri sveska istog zbornika, ali njihova objava nije realizirana iz više razloga. Pripremljeni dokumenti nalaze se u jednom od arhivskih fondova u Državnom arhivu u Splitu. Uz njih veliku važ nost ima zbornik dokumenata Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946.: Dokumenti: Dalmacija, (priredili Mate Rupić i Vladimir Geiger), koji donosi niz dokumenata o partizanskoj i poslijeratnoj komunističkoj represiji, između ostalog, i na prostoru Cetinske krajine. U radu sam se služio i Zbornikom dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom V., koji sadrže vrlo korisne i vrijedne podatke. Posebnu zahvalnost dugujem recenzentima knjige dr. sc. Nikici Bariću i dr. sc. Davoru Marijanu, zaposlenicima Hrvatskog instituta za povijest, na brojnim prijedlozima i primjedbama koje su dovele do konačnog izgleda ove knjige. Neutralnost, odmjerenost, objektivnost i hladnoća koja graniči s bešćutnošću, uz obvezno sučeljavanje i analiziranje različi tih povijesnih izvora osnovni je postulat u prikazivanju povijesnih događaja. Takav pristup bio je jedan od najvećih izazova u pisanju ovog rada. Za neke ratne događaje koje sam smatrao važnima, uz dostupne dokumente koji su ponekad vrvjeli proturječnostima, dodatna pojašnjenja potražio sam od rijetkih živih svjedoka. Taj, nazovimo ga terenski rad, bio je nepo novljivo, ali ponekad i vrlo uznemirujuće iskustvo. Tijekom istraživanja ratnih događaja susreosam se i razgovarao s više od stotinu osoba, među kojima su bili sudionici rata u različitim vojskama, preživjele žrtve masovnih zločina, članovi obitelji stra dalnika rata ili svjedoci pojedinih događaja. Susreti s njima duboko su mi se urezali u sjećanje, jer strahote koje su preživjeli nadilaze granice pojmljivog. Iako je od događaja koje su opisivali proteklo više od sedamdeset godina, vrijeme u mnogim slučajevima nije zaliječilo rane. Njihove potresne životne sudbine nalaze se na stranicama ove knjige. Svima njima upućujem jedno veliko, toplo, ljudsko hvala na suradnji i pomoći pri nastanku ove knjige.
Teško je kazati tko se za koga borio. Jedno je točno, Dalmacija je Rimskim ugovorima u svibnju 1941. godine pripala trajno u talijansku Imperiju, zabranjen je hrvatski jezik , u škole su dovedeni talijanski učitelji a hrvatski mladići su novačeni u talijanske postrojbe. Italija je širila svoj utjecaj i na okupacijske zone i došlo je do represija nad lokalnim hrvatskim stanovništvom koje se opiralo ostvarenju tisućgodišnjeg cilja talijanskih okupatora. Došlo je do ustanka koji nije bio ideološki već nacionalni za očuvanje nacionalne opstojnosti a u kojem su se istaknuli lokalni komunisti. Situacija je u Dalmaciji sasvim čista, ili si za Talijane i činjenicu da je Damacija talijanska ili si za ustanike - partizane i težnju da Dalmacija ostane u vlasti naroda koji tamo živi a to su Hrvati. Tek kasnije dolazi do "revolucije" kada manjina s boljševičkim idejama preuzima ideje narodnooslobodilačke borbe i pretvara ih u ideje revolucionarne borbe i izgradnje novog društva. Ne kažem da je većina tih ideja bila loša ali pretvorile su se u grabež i pljačku pa i u masovne zločine pa se ideja otpora isto takvoj grabeži i pljački kakva je bila ideja na početku borbe protiv Talijana istopila i stvoren je u konačnici staljinistički sustav s kojim se zatim nova Jugoslavija borila barem još 7-8 godina nakon rata, sve do ideje samoupravljanja i nesvrstanosti. Dakle svi oni koji su se borili rame uz rame s talijanskom vojskom na prisjedinjenom ili okupiranom hrvatskom tlu nisu bili za Hrvatsku niti u primisli i ne treba im davati danas revizijom povijesti takve značajke. Naravno da treba prepoznati i osuditi grabež i staljinističku pretvorbu tijekom rata i razlikovati od onih koji su se borili protiv talijanske okupacijske vojske, ali uz povijesne činjenice. I to bez obzira u kakvoj se vojsci netko od predaka u tome trenutku našao počevši od autora takvih povijesnih prikaza.