U vrijeme Drugoga svjetskog rata Vis je, kao i svi drugi dalmatinski otoci, proživljavao teške dane siromaštva, talijanske okupacije, represije i pokušaja talijanizacije, rađanja partizanskog pokreta te svakodnevne opasnosti od njemačkog iskrcavanja.
Kao jedan od rijetkih dalmatinskih otoka koje Nijemci nikada nisu uspjeli osvojiti, Vis je predstavljao jedinu vezu između Saveznika u južnoj Italiji i partizanskih snaga na kopnu. On je također bio idealna polazna baza za brojne napadačke akcije na okolnim okupiranim otocima radi uznemiravanja neprijateljskih garnizona ili odvraćanja od drugih, značajnijih operacija na kopnu, kao i za djelovanje britanskih lakih pomorskih obalnih snaga (Royal Navy Coastal Forces) naoružanih motornim torpednim čamcima (MTB – Motor Torpedo Boat) i motornim topovnjačama (MGB - Motor Gun Boat). Aerodrom Vis, izgrađen u travnju 1944., dodao je toj borbi i zračnu komponentu. U ljetnim mjesecima 1944., poslije neuspješne njemačke operacije Roesselsprung (Konjićev skok – zračni desant na Drvar), na Visu je boravio vrhovni zapovjednik snaga NOVJ-a Josip Broz Tito, s najvišim vojnim i političkim rukovodstvom, koristeći ga kao jedno od sigurnih mjesta do ponovnog prebacivanja na kopno. U to je vrijeme viški aerodrom bio u punoj funkciji i uspješno ispunjavao dvojnu ulogu – kao aerodrom za prisilna slijetanja oštećenih američkih bombardera na povratku s bombardiranja ciljeva u okupiranoj Europi te kao baza za napadna djelovanja britanskih lovaca-bombardera uzduž jadranske obale i u unutrašnjosti Dalmacije.
Do konca 1944. godine oslobođen je velik dio Dalmacije tako da su u okolici Zadra uređeni novi saveznički aerodromi Prkos i Škabrnje koji su bili bliže području operacija. S viškog su aerodroma u to vrijeme djelovala odjeljenja ili čak i cijele eskadrile RAF-a sastavljene od zrakoplovaca iz redova NOVJ-a: No. 351. (Yugoslav) Squadron (Druga eskadrila NOVJ-a) naoružana lovcima bombarderima Hawker Hurricane Mk. IV R.P. i No. 352. (Yugoslav) Squadron (Prva eskadrila NOVJ-a) naoružana lovcima Supermarine Spitfire V, koje su s Visa zatim prebazirane na aerodrome Prkos i Škabrnje. No ni tada aerodrom na Visu nije izgubio na značaju jer je u velikim zračnim ofenzivama i strategijskom bombardiranju ciljeva na cijelom području Balkana i dalje pružao idealnu logističku bazu za slijetanje oštećenih savezničkih bombardera na povratku u baze u južnoj Italiji. Osim toga, u posljednjim mjesecima rata služio je i kao baza za napadna djelovanja talijanskih eskadrila u sklopu savezničkog zrakoplovstva (eng. Italian Co-Beligerent Air Force) naoružanih lovcima bombarderima tipa Bell P-39 Airacobra i Spitfire V za napade na ciljeve na zemlji na području Bosne i Hercegovine.
Takva intenzivna djelovanja potrajat će sve do kraja rata. Završetkom Drugoga svjetskog rata, viški aerodrom prestaje s radom i Saveznici brzo evakuiraju svoje osoblje i većinu opreme, ostavljajući za sobom velik broj olupina oštećenih aviona te ogromne količine čeličnih perforiranih ploča kojima je bila popločena uzletno-sletna staza. Radnim akcijama uklanja se čelično popločenje, a aerodromske površine vrlo se brzo opet pretvaraju u viške vinograde. Danas jedino betonski stupovi i spomenici postavljeni u poslijeratnom vremenu, od kojih su neki nažalost oštećeni ili potpuno uništeni, podsjećaju na njegove slavne ratne dane.
Ratni aerodrom na Visu odigrao je svoju važnu i značajnu ulogu u kritičnim trenucima obrane ovog otoka od njemačkog napada. Brojke o aktivnostima vezanim za aerodrom same po sebi govore o njegovoj važnosti koju je imao ne samo za branitelje Visa, već i za savezničke i naše zrakoplovce koji su sa njegove poletno-sletne staze polijetali u napad na okupirane dijelove naše zemlje. Konačno, on je neosporno zaslužan za spašavanje velikog broja savezničkih zrakoplovaca, prvenstveno američkih i britanskih, kojima je on predstavljao posljednju slamku spasa od pada i strašne smrti u dubinama Jadrana. Koliko je točno viški aerodrom spasio života vjerojatno nikada neće biti poznato, jer su sačuvani podaci nepotpuni. Pa ipak, i iz sačuvanih dokumenata brojke o prisilnim slijetanjima dovoljno su impresivne, iako posve sigurno nisu potpune. Ovo je knjiga u kojoj je prvi put ispričana cijela priča o viškom ratnom aerodromu.