“Neutralnost u ratu i nesavezništvo u miru“ sažet je vanjsko-sigurnosnopolitički koncept Kraljevine Švedske koja temeljem tradicije, odnosno izbjegavanja ratnih sukoba od 1814. godine bez ustavne obveze njeguje trajnu neutralnost, apsolutnog i/ili ograničenog tipa (iako je zajedno s Danskom i Rusijom još od 1780. godine tvorila „Ligu naoružane neutralnosti“).
Između 1890. i 1910. godine bilo je prijedloga za kodificiranje statusa trajne neutralnosti, ali su odbijeni u korist veće fleksibilnosti u vanjskopolitičkim pitanjima. Drugi razlog nalazimo u zakonodavnom obrazloženju (Riksdaga) da bi neutralnost bila besmislena bez blagoslova velikih sila (na primjer, švicarska trajna neutralnost je međunarodno priznata Pariškim ugovorom). Od samoproklamirane neutralnosti bez pravne kodifikacije Šveđani su uvijek profitirali, bilo ekonomski ili poštedom ratnih razaranja. U skladu s navedenim, švedska je konzervativna vlada pri izbijanju Prvog svjetskog rata 1914. godine proglasila neutralnost u skladu s odredbama V. i XIII. Haške konvencije o pravima i dužnostima neutralnih sila i osoba u slučaju kopnenog, odnosno pomorskog rata.
Neutralnost je prvenstveno služila u obrani suvereniteta integralnog dijela teritorija kao i za zaštitu pomorske trgovine. Međutim, britanska blokada pomorske trgovine u Sjevernom moru, kao i diskriminacije švedskih tvrtki koje su trgovale s njemačkom vladom dovele su Skandinaviju do ruba ekonomskog kolapsa. Da stvar bude gora, ruska carska vlada je smatrala kako švedska deklaracija neutralnosti pogoduje Centralnim silama u opskrbi neophodnih sirovina za potrebe ratnih operacija (čime bi Šveđani zauzvrat anektirali pojedine dijelove finskog teritorija u slučaju Antantinog poraza), a što su potkrijepili snažnim pronjemačkim stavovima ključnih ljudi izvršne vlasti kao i samog monarha Gustava V. koji je bio pod velikim utjecajem svoje supruge Viktor je, unuke njemačkog cara Wilhelma I.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. prosinca 2021.
