U jeku završnih dogovora oko izdavanja ovoga časopisa za vojnu povijest u novinama se u rubrici zanimljivosti pojavila vijest o smrti posljednjega američkoga veterana Prvoga svjetskog rata, Franka Bucklesa, koji je imao samo 16 godina kada se, lažući o svojoj dobi, dobrovoljno prijavio u američku vojsku. Rat je proveo vozeći ambulatna kola, a kraj rata dočekao je s činom vodnika. Preminuo je u 110. godini na svojoj farmi u Zapadnoj Virdžiniji. Njegovom se smrću broj živih sudionika Prvoga rata, pretpostavlja se, sveo na samo još dvoje živih – jednoga Australca (109) i jednu Britanku (110).
Dvije godine prije europske proslave 90 godina od kraja rata, održane na nekadašnjoj Zapadnoj fronti, smatralo se da ih ima još desetak. S obzirom na poodmaklu dob, pitanje je dana kada će i to dvoje ljudi prestati biti živi svjedoci Velikoga rata koji je promijenio svijet i položio temelje budućega sukoba – Drugoga svjetskoga rata, o kojemu je čini se sve poznato. No to se nikako ne može reći za Prvi svjetski rat, osobito ne za hrvatsku povijest toga razdoblja. Ali zanimanje je veliko, i svakim danom sve veće, jer se s pojedinim obljetnicama sve češće spominje taj, poprilično zanemareni rat.
O Velikome ratu, kako su ga nazivali suvremenici, napisane su brojne knjige i članci, posebice u razvijenim zapadnim zemljama, koje se sustavno brinu o povijesti svoje zemlje, kakva god ona bila. U državama poput SADa, Velike Britanije ili Francuske bilo je lako utvrditi imena sudionika rata, njihov ratni put i mirnodopsku sudbinu, jer su mobilizacijske liste i ostala arhivska građa vojne provenijencije oduvijek bile dostupne istraživačima.