Piloti koji su se prijavili za tokkótai postrojbe dijelili su se na dva tipa: oni koji su završili specijalni mornarički program obuke za pilote i studenti koji su diplomirali ili (prisilno) prekinuli školovanje na japanskim sveučilištima. Japanci su bili poznati po strogoj disciplini koja je nerijetko prelazila u okrutnost. Svaki pilot bio je obvezan, po vojnom zakonu japanskih oružanih snaga, izučavati samurajski zakonik „Put ratnika“ (jap. Bushidó). Na temelju njegova sadržaja polagali su ispite i obvezali se na strogo poštovanje pravila ratničkog kodeksa. Ministar obrane Hideki Tójó dao je u siječnju 1941. tiskati kodeks lojalnosti ili borbeni kodeks za vojsku i mornaricu. Općenito je poznato da Japanci imaju strogo ritualnu i stiliziranu tradiciju samožrtvovanja. Živeći stoljećima u feudalnom društvu samuraj je branio svoju čast čineći ritualno samoubojstvo. Dio japanske promidžbe je i romantizam koji potiče sjećanje na kultne japanske ratnike, samuraje. Temelj japanskog kodeksa časti sastojao se u borbenom duhu, vještini u oružju, apsolutnoj poslušnosti, osobnoj časti, predanosti dužnosti i hrabrosti žrtvovanja vlastitoga života u bitki. Za razumijevanje takvoga mentalnog sklopa važno je upoznati se s temeljnim odrednicama japanske religije.
Naime, najstarija državna religija u Japanu - šintoizam, okrenuta je štovanju prirode i predaka te bezuvjetnoj posvećenosti caru, simbolu „Božjeg“ poslanika na zemlji. Dovoljno je samo spomenuti da je velik broj Japanaca nakon Drugoga svjetskog rata vjerovao da je car „božanstvo na zemlji“. Jednako tako u japanskim militarističkim krugovima 30-ih godina prošlog stoljeća bio je zastupljen budizam. Uvriježeno mišljenje japanskih militarista u ratu za Pacifiku je vjerovanje u nepobjedivost japanskih vojnika. Smatrano je kako su carski vojnici reinkarnacija samuraja te kako samurajski duh može nadvladati bilo kakve vojne nedostatke. Japanska militaristička tradicija imala je posebnost u odnosu prema vlastitim vojnicima. Ako japanski vojnik ne izvrši svoj zadatak, obvezan je izvršiti ritualno samoubojstvo ili izabrati dragovoljnu smrt jurišom prema protivničkim vojnicima. Da bi postao elitni vojnik japanskog carstva, mladić je morao zaboraviti na razuzdan život. Piloti su morali proći sate plivanja, ronjenja i razne vježbe ravnoteže koje bi im pomogle pri izvođenju raznih akrobacija u lovačkom zrakoplovu. Svaki pilot imao je vrlo dobro razvijeno osjetilo vida. Vještine su sezale tako daleko da bi prilikom leta na dnevnom svjetlu mogliuočavati sjajnije zvijezde.
Čak je i pomalo bizarna vježba poput hvatanja „muha u letu“ služila za razvijanje boljih refleksa. Primarna letačka obuka sadržavala je teorijske osnove leta i temeljne akrobatske manevre: petlja, valjak i obrušavanje. Daljnji trening uključivao je let u formacijama, let na visini od 5.000 m i let pod instrumentima.
Nakon pet mjeseci obuke u mornaričkim akademijama polagali su se završni ispiti. Rezultati testova predstavljali su završetak treninga i prijavu za specijalizaciju na terenu. Pilot bi na kraju završene obuke dobio oznaku, a klasi mornaričkih pilota bio je namijenjen bedž trešnjina cvijeta s pet latica (kasnije je bedž postao jedan od simbola kamikaza). Kamikaze piloti napredovali su kroz četiri glavna smjera novačenja. Prvi među njima - „patriotski križari“ bili su gotovo svi dragovoljci iz samurajskih obitelji, motivirani nacionalističkom gorljivošću, militarističkim idealima i idejom viteštva, koji su i njihovim precima bili temelj svojevoljnoga žrtvovanja za državu. Iz ove skupine razvili su se ritualni običaji kamikaza prije samoubilačkih letova. Druga skupina - „nacionalni spasioci“ bili su novaci koji su također volontirali, ali iz negativnih razloga, često izbjegavajući osobnu sramotu. Bili su tradicionalni baš kao i „patriotski križari“.
Tijekom posljednjih mjeseci rata pojavili su se „mladi racionalisti“, većinom studenti koji su prekinuli svoje obrazovanje. Bili su dobro obrazovani i najmanje problematični u odgojnom smislu. Njihova posebnost bila je studiranje na sveučilištima koja su prihvaćala najnovije trendove. Njihovi dnevnici pokazuju da su čitali njemačke filozofe, američke pisce i francuske prosvjetitelje. Među njima bilo je i onih koji su naglašavali svoje političke stavove, simpatije prema komunizmu ili liberalizmu. Posljednja skupina - „drznici“ pojavili su se krajem rata. Nemali broj pripadnika ove skupine bili su zagriženi fanatici, delinkventi, kriminalci, ljudi sumnjiva morala i društvenih odstupanja koji su bježali od zakona. Unutar odreda kamikaza postojale su podjele i različita uvjerenja oko „struke“ kojom su se bavili. „Kichigai“ (luđaci) koji su, obuzeti težnjom za čašću i besmrtnošću na drugom svijetu, imali samo jedu svrhu: umrijeti! Većina ove skupine stizala je iz carske mornarice.