Od političke nesposobnosti preko krize do oblikovatelja strateške okoline: Strategija sigurnosti Europske unije

Globalni svjetski nered, financijska kriza, terorizam koji je nakon nekoliko desetljeća opetovano na sceni u europskim metropolama, bliskoistočni kaos i njegove posljedice, prvenstveno migrantski valovi, pri čemu svaki naredni može izazvati još veću destabilizaciju te interdržavne i intersocijetalne sukobe, neizgrađene i fragilne države u europskom susjedstvu EU-a, destabilizacija u europskom istočnom okruženju uvjetovana akcijama Ruske Federacije u Gruziji i Ukrajini te nova ruska međunarodna uloga, institucionalna i upravljačka kriza EUa, refokusiranje američkih strateških interesa i odmak od Europe kao središta, samo su neki od čimbenika i procesa koji su pitanja sigurnosti posljednjih godina postavili u središte političkog i javnog diskursa EUa. U odgovoru na izazove europski akteri nude različite odgovore i rješenja.

Jedno od njih jest višekratno ponovljeni poziv čelnika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera: „vrijeme je da Europska unija stvori vlastitu vojsku“. Taj je poziv izazvao različite reakcije država-članica. Još je veći izazov za odnose EU-a i SAD-a koji ne gleda blagonaklono na možebitne paralelne europske vojne strukture pored onih NATO-ovih. Uostalom, jesu li i potrebne kada su 22 države EU-a ujedno i članice NATO-a koji je jamstvo europske sigurnosti? Ideja Jeana-Claudea Junckera na stanoviti je način proširena konkretizacija ideje stare gotovo dva desetljeća. Na samitu EU-a u Helsinkiju u prosincu 1999. razvijena je ideja o apsorpciji tadašnje Zapadnoeuropske unije (Western European Union) i stvaranju snaga za brzo djelovanje u mirovnim operacijama i regionalnim kriznim situacijama. Na takvu evoluciju europskih sigurnosnih aranžmana SAD nije gledao s odobravanjem. Ipak, uvažavajući realitet o EU-u kao sui generis subjektu međunarodne sigurnosti, SAD je djelomično morao uvažiti europske intencije. Kompromisno rješenje pronađeno je u priznavanju europskoga sigurnosnog okvira pod nazivom Europski sigurnosni i obrambeni identitet (European Security and Defensey Identity - ESDI), ideje razvijane još od Zaljevskog rata. Taj je program podrazumijevao djelovanje EU-a unutar NATO-a na načelu „odvojivo, ali ne i odvojeno“ (separable but not separate). ESDI je kasnije prerastao u Zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku EU-a (Common Security and Defence Policy) koja je u nadležnosti EU-a, ali američka strateška stajališta o „odvojenim“ europskim sigurnosnim sustavima izvan NATO- a nisu se promijenila. Znače li zahtjevi za „europskom vojskom“ i promjenu „filozofije EU-a“ ili se, pak, radi o racionalnom zahtjevu za stvaranjem „državnih“ sigurnosnih instrumenta i jačanjem moći i utjecaja na globalnome geopolitičkom horizontu? Od 1970-ih Europom dominira koncept „civilne moći“ lansiran od strane Francoisa Duchenea, biografa jednoga od utemeljitelja EU-a, Jeana Monneta. Stručnjaci su suglasni da ideja EU-a jest da je Europa predvodnik na putu mijenjanja „filozofije ratne države filozofijom države blagostanja“. EU je postvojnodruštvo u kojem vojska i militarizam  ne dominiraju političkim i strateškim kalkulacijama te društvenim odnosima. Kritičari, pak, ističu da su ograničeni kapaciteti, prvenstveno nepostojanje vojne moći, razlog nemogućnosti EU-a da neovisno djeluje na globalnoj razini oslanjajući se, u uvjetima organizirane/dezorganizirane hipokrizije međunarodnog poretka, na neučinkovite mehanizme „meke moći“: diplomacije, socijalnih razvojnih davanja i multilateralizma. Kakav je stvarni odgovor EU-a na suvremene sigurnosne izazove? Analiza sadržaja strateških normativnih određenja – strategija sigurnosti EU-a – pruža odgovor na navedene dileme. 

Strategija je umijeće efikasne primjene resursa radi ostvarenja (nacionalnih) interesa, hijerarhijski je najviši i time ključni dokument u području (nacionalne) sigurnosti. Strategija artikulira prioritetne ciljeve te povezuje sredstva i pristupe u akcijski plan za ostvarenje ciljeva u zadanom kontekstu. Diskurzivnom analizom strategija EU-a usredotočenom na konstruktivne učinke jezika (govorni i pisani) i analizu tekstova (dokumenata), omogućuje se provedba interpretativne analize iz čega se stječe uvid u diskurs koji konstituira praksu EU-a u sigurnosnom području...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. listopada na svim kioscima!