Oko 21 sat, 25. siječnja 1946. godine, u Staljinov ured u Kremlju ušao je nervozan čovjek s dugom i uredno počešljanom kozjom bradicom.
Bio je to Igor Kurčatov, 43-godišnji znanstvenik kojeg su mnogi smatrali jednim od najtalentiranijih umova u Rusiji. U uredu su ga dočekali ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i šef zloglasne tajne policije NKVD-a Lavrentij Berija - najmoćniji ljudi Sovjetskog Saveza. Sastanak je trajao nešto više od sat vremena i postavio je temelje za utrku u nuklearnom naoružanju koja će definirati Hladni rat i uvesti svijet u atomsko doba.
Staljin je tražio konkretne odgovore. Njegovo pitanje bilo je jednostavno: "Koliko smo napredovali u izgradnji vlastite atomske bombe?" Kurčatov nije uljepšavao stvarnost; napredak je bio spor, prvenstveno zbog nedostatka resursa. Nezainteresiran za tehničke detalje, Staljin se zanimao jedino što bi bomba mogla značiti za sigurnost i prestiž SSSR-a. „To je naš zadatak broj jedan,” jasno je rekao, obećavši da će Kurčatov i njegov tim dobiti sve potrebne resurse. „Nije vrijedno raditi na maloj skali,” nastavio je Staljin. „Treba raditi široko, na ruskoj razini. Nema potrebe tražiti jeftinije načine.” No Staljin nije nudio samo resurse – nudio je i nagrade. Znanstvenici i inženjeri koji su radili na projektu dobit će najviše počasti, luksuzne automobile, vikendice i dodatne prehrambene povlastice – luksuz kakav je malo koji sovjetski građanin mogao zamisliti. „Sigurno je moguće osigurati da nekoliko tisuća ljudi može živjeti vrlo dobro… i bolje od toga,” rekao je Staljin. „Tražite što god želite. Neće vam biti odbijeno.”
Pritisak za postizanje rezultata bio je ogroman. Nekada opterećen vođenjem brutalnih operacija NKVD-a, Berija je sada bio oslobođen tih odgovornosti i postao je zamjenik premijera s općom odgovornošću za državnu sigurnost. Cijena toga bila je visoka za zemlju razrušenu ratom, a posljedice su se osjećale desetljećima, jer je sovjetska ekonomija bila deformirana. No Staljin je bio uvjeren da je bomba ključna za opstanak SSSR-a i nije mario za troškove. Sovjetski Savez nije bio pretjerano zabrinut zbog atomskog oružja sve do njegova korištenja u Hirošimi i Nagasakiju. Staljin je već tri godine znao da Amerikanci i Britanci rade na “novom, eksperimentalnom super-oružju” – špijuni su mu to dojavili. Također, uočio je i važnu točku koju je istaknuo jedan od znanstvenika, Georgij Flerov: od početka 1942. američki i britanski znanstveni časopisi prestali su objavljivati radove o nuklearnoj fisiji. „Ova tišina nije rezultat nedostatka istraživanja,” napisao je Flerov Staljinu, „nego najbolji dokaz intenzivnog rada koji se odvija u inozemstvu.” Staljin je dobio i izvještaje od britanskog špijuna Johna Cairncrossa, koji su govorili o projektu za koji su britanski znanstvenici procijenili da će trajati dvije do pet godina.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. studenog 2024.