Okupacija i kolaboracija u Ukrajini

Ukrajinci su najveća europska nacija koja desetljećima nije uspjela ostvariti san o neovisnoj državi. Iako su početkom XX. stoljeća (od 1917. do 1921. godine) postojale čak tri zasebne ukrajinske države, potpunu neovisnost Ukrajina je stekla tek poslije općeg kolapsa Sovjetskog Saveza 1991. godine. Jedan od glavnih problema za sve ukrajinske države bilo je nepostojanje stalnih i jasnih granica Ukrajine. Samo ime Ukrajine dolazi od pojma »krajina« koji u ukrajinskom jeziku, kao uostalom i u hrvatskom jeziku, označava pojam granice, odnosno Ukrajina jednostavno znači »granična zemlja«.

Upravo navedena odrednica »zemlje na granici« oblikovat će gotovo čitavu povijest Ukrajine. Do 1945. godine i stvaranja Socijalističke Sovjetske Republike Ukrajine područje Ukrajine nikada nije bilo pod jedinstvenom upravom. Povijesno, podjela Ukrajine uvijek se odnosila na podjelu na zapad i istok Ukrajine (koja je vrlo živa još i danas te je jedan od uzroka sukoba u Ukrajini kojem i danas svjedočimo). Navedena podjela seže u srednji vijek kada je Ukrajina podijeljena na Vojvodstvo Galiciju (koje se protezalo na zapadu sve do sjevernih obronaka Karpata) i Kijevsku Kneževinu (koja se protezala na istoku sve do gornjeg Dnjepra). Vojvodstvo Galicija postalo je dio rastućeg Poljskog Kraljevstva, dok je s druge strane kulturno nasljeđe Kijevske Kneževine postalo temelj moderne ruske države (iako je simbol Kijevske Kneževine »trozub« Svetog Volodimira, kijevskog velikog kneza od 979. do 1015. godine, nacionalni simbol Ukrajine).

Kada je ogromno Poljsko-Litavsko Kraljevstvo (koje se doslovno protezalo od Baltika do Crnoga mora) 1772. godine samo postalo predmetom podjele svojih susjeda, Vojvodstvo Galicija postaje krunska zemlja Habsburške Monar- hije, dok Kijevska Kneževina postaje sastavni dio Ruskog Carstva. Jedan od bitnih aspekata ukrajinske podijele na zapadni i istočni dio bila je i vjerska pripadnost. Dok je zapadna Ukrajina bila većinski grkokatolička (pravoslavni vjerski obred, ali priznavanje papinskog autoriteta), dotle je istočna Ukrajina bila većinski pravoslavna (koja je priznavala autoritet moskovskog patrijarha). Nakon nagodbe i ustrojavanja austro-ugarske dualne monarhije 1867. godine, područje Vojvodstva Galicije nalazi se u austrijskom dijelu Monarhije. Područje Ukrajine u sastavu Ruskog Carstva dijelilo se na tri dijela: na »desnu obalu« (po- dručje Ukrajine zapadno od rijeke Dnjepra), »istočnu obalu« (područje Ukrajine istočno od rijeke Dnjepra) i područje stepa koje se protezalo južno od Dnjepra pa sve do obala Crnoga mora na kojem se razvila neovisna kozačka tradicija (o čemu će opširnije biti riječi u sljedećem nastavku). Ukrajinski naseljenici potiskivali su starosjedioce Tatare te se potom širili istočno prema Krimu i u stepe sjeverno od Azovskog mora. Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće dolazi do jačanja ukrajinske nacionalne svijesti, i to posebno na po- dručju zapadne Ukrajine, odnosno u Vojvodstvu Galicija koje postaje središte kulturnog i intelektualnog života ukrajinske inteligencije (većina stanovnika Galicije ukrajinskog podrijetla bila je snažno lojalna kući Habsburga tako da su često nazivani »istočnim Tirolcima«). Ipak, u nave- denom razdoblju dolazi do formiranja skupina ukrajinskih nacionalista kojima je glavni cilj bilo stvaranje jedinstvene neovisne ukrajinske države (udruženja »Sič« i »Sokil« od čijih se pripadnika 1913. godine ustrojava poluvojna organizacija »Striltsi« – strijelci)...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. travnja na svim kioscima!