U jednom razgovoru s novinarima u Beogradu početkom sedamdesetih godina tadašnji predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito priznao je da je na njega planirano 19 atentata. Neki povjesničari vjeruju da je tih planova bilo mnogo više, ali da ih je Josip Broz zbog nekih razloga prešutio. Kada je započela kronologija napada na Josipa Broza i koliko ih je ukupno bilo, vjerojatno će ostati nepoznato, no za neke se pouzdano zna da su umalo uspjeli. Jedan pokušaj, koji je za dlaku propao, svakako je jedinstven zato što je Tito osobno postao vojnim ciljem cijele jedne operacije u kojoj je sudjelovalo oko 20 tisuća vojnika.
Danas je poznato da je poslije okupacije Jugoslavije u travnju 1941. godine Staljin, preko Komunističke internacionale, kojoj su pripadali obojica, zabranio Titu pokretanje partizanske pobune kako se ne bi pokvarili dotadašnji gotovo idilični njemačkosovjetski odnosi, vjerujući Hitleru da neće pokrenuti rat prema istoku Europe. Nakon napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941., Staljin je Titu poslao poruku da odmah započne pobunu i vojno djelovanje kako bi oslabio njemački pritisak.
Partizanska pobuna u Jugoslaviji u početku nije bila jedinstvena, nego je bila mješavina različitih interesa – od borbe protiv okupacije, građanske pobune, socijalističke revolucije do međunacionalnih obračuna. Josip Broz umješno je pomirio sve te interese i okupio ih u pokret koji je nazvan Narodnooslobodilačka borba (NOB). Partizanski pokret u Jugoslaviji pokvario je račune njemačkoj okupacijskoj upravi, koja je namjeravala za svoj ratni stroj nesmetano iz Jugoslavije izvlačiti rudaču i žito.