Početkom srpnja 1992. godine, unatoč prethodnim uspjesima HV-a kojima je oslobođeno dubrovačko primorje, sam grad i dalje je bio u dometu topništva neprijateljskih snaga. Ključne uzvisine u zaleđu Dubrovnika služile su kao utvrđene točke s kojih se kontrolirala jedina kopnena prometnica prema gradu. U takvim je okolnostima zapovjednik Južnog bojišta, general Janko Bobetko, zapovjedio pokretanje operacije Tigar s jednim jasnim ciljem: ovladati južnim rubom Popova polja i sustavom neprijateljskih utvrda, od Golubovog kamena do Ivanice, te tako trajno ukloniti prijetnju. Nositelji napada bile su elitne gardijske brigade - Prva, Druga i Četvrta, potpomognute 163. dubrovačkom brigadom, specijalnom postrojbom Bojna Zrinski i brojnim pričuvnim snagama koje su trebale preuzeti i osiguravati osvojene položaje. Operacija je predstavljala izniman logistički i taktički izazov, ne samo zbog žilavog otpora, već i zbog surovog, gotovo neprohodnog krša.
Napad je započeo u zoru 1. srpnja, a početak kopnenih djelovanja označio je i povijesni trenutak - prvi borbeni nalet zrakoplova MiG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koji su raketirali neprijateljske položaje. Odmah potom, pješaštvo je krenulo u proboj. Prva gardijska brigada "Tigrovi" napredovala je s polazne crte Zavala-Slano, zauzimajući ključne vrhove poput Ovče i Vranilove glave, čime je ostvarila nadzor nad Popovim poljem. Druga gardijska brigada "Gromovi", djelujući iz smjera Župe dubrovačke, nakon teških borbi u kojima je pretrpjela gubitke od deset poginulih, zauzela je strateški važno naselje Ivanica. Najteža zadaća pripala je Četvrtoj gardijskoj brigadi "Pauci", koja je imala zadatak probiti glavne pravce obrane i zauzeti najvažnije kote koje su izravno ugrožavale prilaze Dubrovniku, uključujući zloglasni Golubov kamen.
Borbe za Golubov kamen bile su iznimno teške i krvave. U tim trenucima do izražaja je došla genijalnost i hrabrost legendarnog zapovjednika Andrije Matijaša Pauka. On je poveo oklopnu satniju trasom stare, napuštene željezničke pruge i iznenadnim udarom uništio neprijateljsko topničko uporište u selu Uskoplje. Taj je potez slomio neprijateljsku obranu i omogućio daljnje napredovanje prema Ivanici. Usporedno s borbama na kamenu, odvijala se i drama na terenu. Vojnici, od kojih su mnogi stigli iz ravničarskih krajeva, borili su se s nedostatkom vojnih karata i nepoznavanjem terena, oslanjajući se na pomoć lokalnih vodiča. Surovi krš bio je sam po sebi oružje; prilikom eksplozija granata, uz gelere, letjeli su i oštri komadi kamena, višestruko pojačavajući smrtonosni učinak.
Do 13. srpnja operacija je uglavnom završena. Iako je oslobođeno "samo" četrdesetak četvornih kilometara teritorija, njezin strateški značaj bio je nemjerljiv. Ostvarena je potpuna deblokada Dubrovnika, a neprijatelj je odbačen dovoljno duboko da grad više nije bio pod izravnom prijetnjom. Cesta Ploče-Dubrovnik postala je sigurna za promet, što je osiguralo normalnu opskrbu grada i vojske. Stvorena je i ključna operativna dubina koja je omogućila kasnije operacije Oslobođena zemlja, Konavle i Vlaštica, kojima je do kraja listopada 1992. oslobođen čitav hrvatski jug.
*uz korištenje AI-ja