Operaciji „Maslenica“kojom je oslobođen velik dio okupiranoga zadarskog zaleđa prethodio je niz borbenih aktivnosti tijekom cijele 1992. godine, od kojih je najveći uspjeh ostvaren u akciji kodnog naziva operacija „Jaguar“. Hrvatske su snage, redom domicilne postrojbe, u pomno planiranoj akciji nakon šest dana slomile obranu agresorske vojske i 22. svibnja 1992. zauzele brdo Križ,dominantnu uzvisinu u zaleđu Bibinja i Sukošana. S tog položaja,čija je najvažnija namjena bila radarsko motrenje, pripadnici JNA tijekom razdoblja najžešće agresije 1991. navodili su topništvo da smrtonosno udara po Zadru i okolici. Brdo Križ bilo je jako dobro utvrđeno i opasano gustim minskim poljima, ali zbog izoliranosti, a posebno zbog činjenice da su se ljudstvo i logistika morali smjenjivati prometujući preko ničije zemlje, obrana jakog uporišta imala je i slabih točaka. Slabosti obrane sve suviše dolazile do izražaja nakon potpisivanja „Sarajevskog primirja“koje je stupilo na snagu 3. siječnja 1992. godine. Borbena djelovanja,iako nižeg intenziteta, nastavila su se, a pod udarom stalnih diverzija hrvatskih snaga našla se prometna komunikacija između brda Križ i Zrakoplovne baze Zemunik koja je bila središnja vojna baza agresorske vojske na tom području.
Stoga je upravo presijecanjem prometne komunikacije 17. svibnja 1992. započela pomno planirana akcija kodnog naziva operacija „Jaguar“. U izvrsno osmišljenoj zasjedi uništena je kolona od pet vozila kojoj jena čelu bio tenk T-34, a oklopno vozilo na začelju. Ljudstvo koje je trebalo preuzeti smjenu razbježalo se, a uporište Križ blokirano je. Nakon uspješne petodnevne blokade predalo se 48 neprijateljskih vojnika,a moćno uporište prešlo je u ruke hrvatskih snaga. Vrlo dobro pripremljenu akciju organizirao je bojnik Ivan Vitanović, zapovjednik 2. bojne 159. brigade, koji je ujedno vodio mukotrpne pregovore o predaji ljudstva na brdu Križ. Neizvjesnu situaciju osobno je prekinuo ušavši u neprijateljski prostor u pratnji dvojice vojnika, potom pozvavši neprijateljske snage na predaju,jamčeći im osobnu sigurnost. Uistinu, svih 48 vojnika JNA na Križu predalo se u ruke hrvatskih snaga i bio je to velik uspjeh zajedničkog djelovanja pripadnika 159. brigade, ponajprije 2. bojne, te specijalne policije i združenog topništva 112.,134. i 159. brigade Hrvatske vojske. Uporište na Križu imalo je veliku ulogu tijekom izvođenja agresije na Zadar. Nakon osvajanja velikog dijela područja u zadarskom zaleđu, postrojbe JNA krenule su u napad na grad Zadar, koji je od početka listopada 1991. zapravo bio u okruženju sa svih strana. Zračna baza u Zemuniku postala je polazište za udare topništvom, za pokretanje pješačko-tenkovskih napada, ali i udara zrakoplovima, počevši od 4. i5. listopada 1991. godine. Na širem području zadarskog zaleđa nositelj borbenih djelovanja bila je 180. motorizirana brigada (180. mtbr), garnizona Benkovac, iz sastava 9. korpusa JNA (središte u Kninu).
Pukovnik Tripko Čečović uoči otvorenog rata imenovan je za zapovjednika brigade, koja je borbeno dodatno ojačana postrojbama Teritorijalne obrane i raznim paravojnim grupama. U Zrakoplovnoj bazi Zemunik nalazila se „Vojna vazduhoplovna akademija“, odnosno zračne snage 105. lbap („lovačko-avijacijskog bombarderskog puka“) te manji dio pripadnika 63. padobranske pukovnije, „niških specijalaca“, vjerojatno snage ojačanog voda. Dobro popunjene ljudstvom, naoružane oklopom i sredstvima protuzračne obrane te snage kontrolirale su sigurnost zrakoplovne baze i smjerova kretanja prema Zadru. U takvim okolnostima brdo Križ imalo je veliki strateški značaj zbog mogućnosti potpune vizualne kontrole nad gradom Zadrom i velikim dijelom zadarskog zaleđa, kao i nad prometovanjem Jadranskom magistralom. No brdo Križ imalo je i medijski važnu ulogu jer u razdoblju najžešćih udara na grad i prigradska naselja državljani bivše Jugoslavije mogli su s tog uporišta, putem malih ekrana, gotovo uživo pratiti tijek napadajnih akcija JNA.
Naime, Križ je bio omiljeni položaj s kojeg su izvještavale srpske televizijske postaje. Uz snimke panoramskih kadrova Zadra i zadarskog predgrađa u plamenu, izvješća su bila ispunjena izjavama viših ili nižih časnika JNA koji su okupaciju grada najavljivali kao pitanje sata, a ne dana. Nažalost, u pozadini ovih ratnih kadrova i bizarnih izjava časnika JNA o slamanju fašizma i „ustaških“ hordi, snimani su ujedno i pokreti oklopnih vozila i topnički udari na sam grad. Kao i Zrakoplovna baza Zemunik, tako je i brdo Križ, koji su također držale snage 180. mtbr, u tom razdoblju bilo jako pješačko uporište. Ratni dnevnik 180. mtbr za dan 17. prosinca navodi: „Stigla je grupa od 16 rezervista iz Požarevca u sastav bataljona i raspoređeni su na Musapstan u sastav 1/2 mtč“ te potom isti dan bilježi: „Stigla grupa od 60 rezervista kao zamena za ljudstvo na Križu“. Za te, kao ni za brojne druge skupine pričuvnika koje pristižu u Zrakoplovnu bazu Zemunik, odnosno na brdo Križ, ne navodi se iz kojih dijelova Jugoslavije pristižu služiti kao pričuvnici (dragovoljci). Nakon potpisivanja primirja postupno dolazi do smanjenja broja ljudstva koje drži navedene položaje, no Križ i dalje ostaje vrlo jaka uporišna točka JNA i pobunjenika, što je i logično zbog velikoga strateškog značaja tog položaja. Kako su granatiranja civilnih ciljeva u Zadru zabilježena i krajem travnja te početkom i sredinom svibnja 1992., pri čemu je poginulo osam osoba, hrvatske snage odlučile su osloboditi brdo Križ, dominantnu uzvisinu u zaleđu Bibinja i Sukošana.
Naime, s tog položaja, čija je najvažnija namjena bila radarsko motrenje, Srbi su povremeno topništvom udarali po Zadru i okolici, ali su također gađali vozila koja su prometovala magistralnom cestom. Brdo Križ oslobođeno je u dugotrajnoj i pomno planiranoj akciji, no stezanje obruča oko ovoga važnog uporišta započelo je već početkom godine, nakon potpisivanja „Sarajevskog primirja“. Ratni dnevnik 180. mtbr krajem 1991. i početkom 1992. godine bilježi svakodnevne diverzije prema prostoru zračne luke u Zemuniku. I područje oko brda Križ postaje meta sve češćih napada, a napose su napadima bila izložena vozila kojima se vršila dostava logistike i smjena ljudstva. Već 20. prosinca 1991. zabilježen je veliki prepad u kojem su hrvatski diverzanti snagama koje su vršile smjenu nanijele teške gubitke u ljudstvu i tehnici (protuoklopnim djelovanjem neprijatelju su uništena dva kamiona, dvije cisterne i jedno borbeno-oklopno vozilo).
U dnevniku 180. mtbr opisana je zasjeda: „Kolona vozila za prevoz hrane i vode za Križ krenula je s Babinog duba u sledećem redosledu: BOV, TAM 150 T-11 (hrana), dve cisterne za vodu i TAM-110 T-7 (sa padobrancima). U rejonu raskrsnice puta Dračevac – Križ – Babin dub BOV je desnim prednjim točkom naišao na minu. Kolona se zaustavila. Otvorena je minobacačka i streljačka vatra. Da im ne bi naneli veće gubitke kolona je nastavila ka Križu. Odmah je vozilo sa hranom produžilo i stiglo na Križ. Prva cisterna je krenula i naišla na minu koja je postavljena na delu krivine puta i zakačila zadnjim levim točkom na minu. Tom prilikom poginuo je vozač druge cisterne, a jedan vojnik iz BOV-a dobio je prelom desne natkolenice (zatvoreni prelom)... Otvorena minobacačka vatra iz MB 82 mm po Križu iz rejona Bibinja i Zadra. Uništen jedan MB 82 mm, a jedan oštećen. Uzvraćeno dejstvom BVG po istom rejonu.” Potom su 4. siječnja 1992. pripadnici 112. brigade izvršili novu napadajnu akciju te su na području Bibinjskog polja, na putu prema brdu Križ, uništili jedno terensko vozilo „kampanjolu“, a uskoro su i na drugoj prometnici, na području Iglića briga, pripadnici 159. brigade uništili jedan kamion. Dnevnik 180. mtbr za 7. siječnja 1992. navodi: „Prilikom odvoženja ručka za jedinicu koja se nalazi na objektu Križ jedno motorno vozilo je naišlo na postavljenu protu-tennkovsku minu.
Tom prilikom su povređeni kapetan Aleksić Dobrivoje i poručnik Zečević Saša. Radi se o težim povredama.“ Te diverzije primorale su pripadnike JNA da prilaze prometnici Babindub – Iglića brig – Križ osiguraju s više od 100 mina, a samo uporište na Križu osigurali su s više od 200 protupješačkih mina, postavljenih u tri reda. Također, 11. siječnja 1992. doveden je tenk T-34 namijenjen isključivo za razminiranje minskih polja: „U jedinicu je stigao T-34 razminirač mina koji je pripremljen za razminiranje i upućen na pravac Babin Dub – Križ.“ No kako je vrijeme protjecalo, obruč oko Križa sve se više stezao, a pobunjeni Srbi i pripadnici JNA brojili su sve veće žrtve. Nakon iznenadnih napada hrvatskih diverzanata ili pak stradavanja prilikom nailaska vozila na netom miniranu prometnicu, bile su pokrenute mjere pretrage terena, no u ratnom dnevniku 180. mtbr ne bilježi se da su one bile uspješne, odnosno da je itko od pripadnika diverzantskih postrojbi bio uhvaćen.
Možemo pretpostaviti kako unatoč boljoj opremljenosti i zaštiti oklopnih vozila ni borbene grupe namijenjene za protudiverzantsko djelovanje, a na te intervencije najčešće su polazili pripadnici 63. padobranske pukovnije, nisu bili previše motivirani riskirati svoje živote istražujući prostore koji nisu bili pod ničijom kontrolom. Stoga ne čudi da je ljudstvo, kako u Zrakoplovnoj bazi Zemunik, tako i na Križu, bilo sve manje motivirano ratovati. Unatoč tome što su bili u opasnosti od obostrano postavljenih mina i od djelovanja diverzanata, još od kraja 1991. bilježi se bježanja vojske s uporišta Križ. Tako ratni dnevnik 180. mtbr za 23. prosinac 1991. navodi: „Sa objekta Križ iz sastava 1/3. mtč dezertirala su četiri vojnika u pravcu Dračevca. To su sledeći vojnici: Reza Miro, Mujić Salko, Škrijelj Rizvan, Đogić Almir.“ Već 23. siječnja 1992. bilježe se kolektivne pobune nezadovoljnog ljudstva i prijetnje napuštanja položaja na Križu. „Potpukovnik Milanović Tihomir razgovarao je sa vojnicima sa Križa. Svi vojnici koji su došli u bataljon iz Knina traže da svi zajedno budu zamenjeni ili sutra svi zajedno napuštaju jedinicu i idu za Knin. Jedinica pod rukovodstvom kapetana Bjelanovića kolektivno je odbila da uzme hranu, ali je hrana na intervenciju ppuk. Milanovića istovarena iz vozila. Ppuk. Milanović se lično uverio u teškoće pri kretanju ka Križu i transportu hrane.“
No kako su srpske snage imale problema u održavanju motivacije nakon neostvarenih ciljeva agresije, tako je i hrvatska strana imala svojih problema, posebno zbog velikog preustroja i procesa demobilizacije vojnih snaga. Velike promjene dogodile su se i u redovima domicilne 112. brigade HV-a, a dio tih značajnih ustrojbenih promjena u knjizi „Operacija Maslenica – sjećanja sudionika“ objasnio je prvi zapovjednik 112. brigade, pukovnik Marko Čulina: „Tijekom 1991. i 1992. godine, 112. brigada bila je jedna od najbrojnijih brigada Hrvatske vojske sa zonom odgovornosti od Karlobaga do Stankovaca, odnosno od Paga do Pirovca, uključujući i zadarsko-biogradski akvatorij. Cijelu 1991. godinu Brigada je izvodila obrambenu zadaću u zaleđu Zadra i Biograda s težištem na obrani grada Zadra i prometnice Paški most – Ražanac – Zadar, što je s uspjehom i obavila. Do kraja 1991. godine Brigada je brojila oko 6500 pripadnika raspoređenih u 10 pješačkih bojni i prateće postrojbe.
Nakon reorganizacije u Sektoru Zadar, od već formiranih i opremljenih postrojbi u zoni odgovornosti 112. brigade, formiraju se 134. brigada, 159. brigada i 164. brigada Hrvatske vojske, u čiji sastav ulaze dotadašnje pješačke bojne 112. brigade. U srpnju 1992. godine dolazi do masovne demobilizacije tako da se ukidaju brigada, 159. brigada i 164. brigada, a 112. brigada postaje Taktička grupa (TG) s jednom pješačkom bojnom i pratećim postrojbama do 1100 pripadnika, ali s istom zonom odgovornosti kao i 1991. godine. Sredinom srpnja 1992. godine u Zadru se formira 7. domobranska pukovnija u čiji sastav ulaze pripadnici 112. brigade koji su bili iz UNPA zona ili ‘ružičastih zona’. U rujnu i listopadu 1992. godine, temeljem zapovijedi načelnika Glavnog stožera, crtu bojišnice od 112. brigade preuzima 7. domobranska pukovnija. Istovremeno, Taktička grupa 112. povlači se u vojarnu i započinje intenzivnija obuka po specijalnostima. U ovim organizacijskim promjenama koje su nastupile od veljače 1992. novoustrojenoj 159. brigadi, koja je kasnije bila nositelj oslobađanja brda Križ, dano je u zadatak da u suradnji sa 112. i 134. brigadom sprečava eventualne pokušaje prodora agresorske vojske na smjerovima: Škabrnja – Galovac – Debeljak i Gornji i Donji Zemunik – Galovac – Zrakoplovna baza Zemunik – Sukošan te Crno – Zadar. U rasporedu agresorske vojske poslije potpisivanja primirja nije došlo do značajnih promjena, osim što je s vremenom brojno stanje u postrojbama umanjeno u odnosu na razdoblje otvorenih napada na Zadar. JNA je postupno provodila proces izvlačenja ljudstva i dijela opreme s okupiranog teritorija, no ipak su ostavljene dostatne količine opreme i oružja, napose oklopa i topništva, da snage pobunjenih Srba i dalje zadrže ulogu moćnije zaraćene strane u ratnom sukobu. No promjene nastale stupanjem primirja na snagu ipak su više išle na ruku hrvatskoj strani koja je vršila konstantan pritisak, ponajprije izvođenjem čestih diverzija i primicanjem Zrakoplovnoj bazi u Zemuniku.
Diverzantska djelovanja nastavljaju se izvoditi tijekom cijelog siječnja i veljače, a potom je uslijedilo razdoblje povremenih diverzantskih aktivnosti, vjerojatno zbog nepoznanica u vezi dolaska mirovnih snaga UN-a, što se iznova pretvorilo u stalan diverzantski pritisak od travnja 1992. i priprema za osvajanje brda Križ. Nakon dugotrajnih priprema provedena je i akcija oslobađanja brda Križ kodnog naziva operacija „Jaguar“ koja je započela 17., a uspješno okončana 22. svibnja 1992. godine. Nakon šest dana blokade zauzeto je neprijateljsko uporište Križ pri čemu se predalo 48 vojnika. Vrlo dobro pripremljenom akcijom zapovijedao je bojnik Ivan Vitanović koji je ujedno vodio i pregovore. Dva desetljeća kasnije Ivan Vitanović objavio je knjigu „Operacija Jaguar“ u kojoj je vrlo detaljno opisivao tijek akcije, ali je na isti način opisao i brojna druga zbivanja na području zadarske bojišnice u kojima je sudjelovao kao časnik Hrvatske vojske.
Od velike važnosti za uspješnu provedbu akcije osvajanja brda Križ pokazalo se stezanje obruča oko Zrakoplovne baze u Zemuniku, što je također vrlo detaljno opisano u knjizi. Postupno primicanje i ovladavanje prostorom oko južne piste trajalo je barem od druge polovine ožujka 1992. godine. Zapovjednik 2. bojne 159. brigade HV-a Ivan Vitanović zapovijedi je: „Sa Protuoklopnom grupom, 2. bojne i dijelom snaga II. i III. satnije zaposjesti položaj na južnom kraju civilne piste“. Također, u knjizi „Operacija Jaguar“ Ivan Vitanović detaljno je opisao način kojim su se hrvatske snage primicale civilnoj pisti: „Stalnim pritiskom na neprijatelja vršimo postupno pomjeranje crte obrane i dodira prema naprijed. Uslijed stalnog pritiska s naše strane, snage neprijatelja su dovedene u situaciju da su se morale postupno povlačiti prema vojnoj aerobazi, tako da je HV do kraja mjeseca kolovoza 1992. uspostavila potpunu kontrolu nad civilnom zračnom lukom Zadar.“ Sve nabrojeno imalo je veliku ulogu i za uspješnu provedbu odsijecanja snaga na brdu Križ. Snage UNPROFOR-a u tom su razdoblju već počele preuzimati liniju razgraničenja, stoga su nadređeni u zapovjedništvu obrane Zadra odlučili pokrenuti akciju osvajanja brda Križ.
U suprotnom, to strateški važno mjesto ostalo bi jak adut, a napose prijetnja sigurnosti prometovanju Jadranskom magistralom. U sklopu provođenja tzv. „aktivne obrane“ dijelovi 2. bojne 159. brigade, kojom je zapovijedao Vitanović, izvršili su pomicanja na terenu. Vrlo značajno bilo je izmještanje 2. satnije 2. bojne s područja Sukošana na brdo Sveti Martin, gdje su se uz pomoć brigadne inženjerije kvalitetno ukopali. Za dan 7. travnja 1992. Ivan Vitanović zapisao je: „Zapovjednik 2. satnije Željko Perić dobio je zadaću da poslije brifinga preuzme hrvatsku zastavu i da ona mora u 10:00 zavijoriti na vrhu brda Sv. Martin… Dolaskom u Sukošan, preuzimajući dužnost zapovjednika 2. bojne, položaju Sv. Martinu posvetio sam posebnu pažnju, te odlučio odmah u startu izvršiti velike promjene. Sv. Martin od tada dobiva novo značenje, težinu u našim svakodnevnim zadaćama i planovima obrane tog našeg prostora na razini bojne i šire na taktičkom pravcu djelovanja naše 159. brigade.“ Istoga dana zapovjednik brigade Frane Šarić bojniku Ivanu Vitanoviću dao je do znanja da će uslijediti borba za brdo Križ te da će 2. bojna brigade biti nositelj napadne akcije. Nakon toga, još istog popodneva Vitanović je samoinicijativno obavio izviđanje Križa koristeći za to ponajviše jedan visoki bor koji Srbi iz nepoznatog razloga nisu posjekli. U izviđanju je ustanovio: „Brdo Križ jugoslavenska okupacijska vojska i srpske paravojne snage su početkom rata 1991. pretvorili u jako osigurano strateško uporište.
Uporište koje dominira cijelom zadarskom regijom. Sa uzvisine tog brda četnici vrše teror. Križ neprijatelju omogućuje sustav motrenja, prisluškivanja, navođenja i konkretne vatre po samom gradu Zadru. Sa Križa imaju izravan pogled na zadarski kanal, otoke, otočna mjesta. Nadomak Križa prolazila je Jadranska magistrala, jedina cesta koja je 1991./1992. povezivala sjever i jug Hrvatske… 150-200 metara vidnog prostora oko uporišta Križ neprijatelj je očistio temeljito. Posebno pravac Dračevac zadarski, a to sam se osobno uvjerio u 10.-12. mjesecu 1991. godine. Posjekli su, zapalili sav korov, žbunje i raslinje. Sve što im je smetalo dobrom pogledu, kontroli praćenja i motrenja s Križa, uklonili su. Zaštitili su sve prilaze uporištu kako okolo, tako i unutar same žice minskim poljima i minama iznenađenja. Ne znam zašto nisu uklonili i ovaj bor koji je bio do same žice, a na strani prema mjestu Bibinje. Početkom rata snage neprijatelja na Križu bile su jačine do 150 ljudi, a sada po mojoj procjeni i saznanjima imaju oko 80 ljudi… Naoružanje Križa, pored pješadijskog lakog i teškog naoružanja bili su ojačani vodom topova, vodom minobacača 82 mm, 3 PZT (20/3, 20/1, 12/7 mm). Do Sarajevskog primirja redovito je s Križa djelovao tenk po gradu i okolnim mjestima.“ Vitanović je u izviđanju kao najveći problem u eventualnom napadu na Križ locirao visoko uzdignutu promatračnicu koju su čuvala dvojica vojnika: „Promatračnica je dobro zaštićena armirano-betonskim pločama. Zapazio sam također da osim svojeg osobnog naoružanja, automatskih pušaka, vojnici na promatračnici imaju na raspolaganju tešku strojnicu 12,7 mm postavljenu na postolju. Tu je bio smješten jednocjevni top okrenut u pravcu Sukošana. Na promatračnici imaju jednu radio stanicu i žičanu telefonsku vezu.“
Zanimljivo, Vitanović je u tom izviđanju svjedočio i topničkom napadu na Zadar, odnosno uživo je gledao kako vojnici s promatračnice na Križu vrše korekturu vatre po civilnim ciljevima. Nakon tog izviđanja izviđači 2. bojne 159. brigade i sam Vitanović u narednom su razdoblju izvršili i druga brojna izviđanja u kojima su uočili opasnosti, napose gusto minirane prilaze, ali i slabosti protivnika. Posebna se pažnja poklonila promatranju kretanja neprijateljskog osiguranja prilikom prometovanja od Babinduba do Križa, odnosno razrađivala se mogućnost zasjede cestom koja prolazi kroz Bibinjsko polje. Pripreme za napad trajale su tjednima, a u međuvremenu je izvršeno nekoliko probnih udara minobacačima i protuoklopnim sredstvima. Konačnu odluku o načinu, početku i realizaciji napada donio je Ivan Vitanović. Ako je suditi po službenim raščlambama koje su naknadno napravljene na razini Glavnog stožera Hrvatske vojske, onda bi mogli zaključiti kako su pripreme protekle besprijekorno, a cijela akcija provedena je na mnogo široj razini, uz djelovanje topništva drugih zadarskih postrojbi.
No sudeći po knjizi Ivana Vitanovića, pripremno razdoblje za napad nije protjecalo u idealnim uvjetima, a ni kod nadređenih katkad nije bilo sluha za njegove probleme kao zapovjednika bojne koji mora isplanirati jednu vrlo složenu napadajnu akciju. Kako bilo, plan koji je iznio zapovjedniku brigade Frani Šariću odobren je, a postrojbe na koje je kao zapovjednik bojne mogao računati bile su i više nego spremne, potom i dodatno ojačane za planirani napad. Dan uoči napada Vitanović je opisao stanje u postrojbama koje su pripremane za akciju: „Na Sv. Martinu nemam što više sređivati, ionako bi se tu moglo i više. Zapovjednik položaja Željko Perić i njegova satnija po meni su spremni… Na položaju uz civilnu pistu sve je stavljeno pod kontrolu. Upravo onako kako sam zacrtao. Sve je tu od Sv. Martina do civilne piste imalo svoj red, redoslijed radnji i priprema da bi u konačnici 2. bojna mogla napraviti taj iskorak. U svakoj postrojbi imam obučene nositelje za protuoklopnu borbu. Suradnju sa susjedima i elemente potpore imam, posebno potporu minobacačkih bitnica. Položaj Sv. Martina bio mi je povezan s interventnom protuoklopnom grupom. Sveti Martin mi je trebao poslužiti kao okosnica s temeljnom zadaćom uništenja motorizirane kolone i za sprečavanje eventualnog protunapada neprijatelja. Interventna Protuoklopna grupa (zapovjednici Burčul Vito i Belić Božo) koja je sada bila u obrani neposredno uz samu civilnu pistu imati će zadaću preuzeti položaje u području Iglića brijega neposredno uz komunikaciju Babindub-Križ s ciljem djelovanja po koloni neprijatelja.
Snage debeljačke satnije (zapovjednik Neven Torbarina) imati će zadaću da osiguraju bok interventnoj ekipi i da spriječi protunapade i dovođenje pomoći napadnutim snagama iz pravca civilne zračne luke. Satnija na Dračevcu (zapovjednik Drago Dunatov) imati će zadaću da na svom pravcu djelovanja spriječi protunapad neprijatelja na pravcu Babindub-Križ asfaltnom prometnicom. Interventna protuoklopna grupa 1. satnije na Dračevcu kojom će zapovijedati Tomo Matešić imat će zadaću da 17. svibnja 1992. zauzme položaj na području Dračevac – Križ sa striktnom zadaćom uništiti zadnje vozilo u koloni… Mudrost sutrašnje akcije bila je u tome da neprijateljsku kolonu vozila i vojsku koja ide za Križ (smjena ljudstva za Križ i dovoz hrane, opreme i municije) pustimo da uđu u Bibinjsko polje točno do one pozicije koju sam odredio gdje sve naše grupe za protuoklopnu borbu i s položaja Svetog Martina mogu istovremeno djelovati po neprijateljskoj koloni. Čitavu kolonu želim staviti u ‘škripac’, kad se prvo i zadnje vozilo pogode sva ostala vozila u koloni ostaju blokirana na toj dionici puta.
Teško da će skrenuti s ceste u polje iz jednostavnog razloga što je okolni prostor bio miniran. Neprijatelj je na tom prostoru uzduž prometnice napravio sebi tzv. štit – zonu sigurnosti, radi lakšeg i sigurnijeg prometovanja prema uporištu Križ… Prvi tenk je trenutno najvažniji da se prvi eliminira i po njemu se prvo djeluje, to će biti znak za početak akcije svih učesnika koji sudjeluju u akciji.“ Svi zapovjednici postrojbi izrazili su punu spremnost za borbeno djelovanje. Navedenim borbenim skupinama bile su pridružene minobacačke bitnice 82 mm (zapovjednik Branko Burčul) i 120 mm (zapovjednik Bruno Milin) te specijalizirana skupina „maljutkaša“ 112. brigade (zapovjednici Danijel Telesmanić – Did i Željan Morović). „Bibinjska satnija“, odnosno 1. satnija 2. bojne (zapovjednik Vinko Šimunić – Bubanj), dobila je u zadatak da u trenutku napada na kolonu vozila iz neposredne blizine napadne samo uporište Križ djelovanjem iz lakih prijenosnih bacača granata. Upravo na način na koji je planirano, sutradan se u Bibinjskom polju odigrala zasjeda. „Konačno, tenk je krenuo i formira se dugačka neprijateljska kolona prema Križu. Tenk T-34 je na čelu kolone, a iza tenka na razmaku od 15 do 20 metara ide jedan kamion T-11, pa isti razmak, pa drugi kamion T-11, pa isti razmak te kamion T-7, pa T-11, i na kraju BOV (borbeno oklopno vozilo) 20/3. Između vozila kreće se vojska u punoj ratnoj spremi…
Trenutak za djelovanje je došao. Tenk dolazi u naše područje djelovanja kad ga moramo pogoditi i to će biti znak svim ostalima da mogu otvoriti paljbu po koloni. Tenk je došao na 80 metara. Dajem dogovoreni znak za borbeno djelovanje. Denis Bračić (s RPG 7), Petar Nekić (sa osom) i Željko Nadinić – Pipac istovremeno djeluju po tenku. Tenk je pogođen i ostaje zaustavljen na cesti. Istog trenutka Bibinjsko polje postaje ratno poprište. Sa Svetog Martina djeluju maljutkaši i MILAN (istočna i zapadna varijanta vođenih raketa za protuoklopnu borbu), čuje se BsT (bestrzajni top), dok dvocijevac 14,5 mm i dva puškomitraljeza M-53 šaraju po Bibinjskom polju. Žestoka vatra je otvorena po koloni vozila. Sve je tu stalo. Koliko mogu vidjeti sva su vozila pogođena, diže se gusti dim u Bibinjskom polju. Tu je nastao pravi pakao. Vatra i dim na sve strane. Šok za neprijatelje je očit bio. Gore po Križu čuje se djelovanje naših MGL-a. To Bibinjci odrađuju svoju zadaću. Sve ide po dogovorenom planu.“ Zbog očekivanog djelovanja neprijateljskog topništva borbene skupine kojima je zapovijedao Vitanović povukle su se s mjesta zasjede. Preživjeli neprijateljski vojnici razbježali su se po polju, a dvojica su ipak, iako neuspješno, pokušali djelovati protuoklopnim oružjem. U ratnom dnevniku 180. mtbr zabilježeno je: „Neprijatelj napao kolonu u pravcu Križa.
Napad je bio iznenadan, sa minobacačima, sa raketama ‘maljutkama’ i pešadijskom vatrom iz automatskog oružja. U napadu pogođen je jedan BOV, tenk i jedno vozilo. Vatra je otvorena iz pravca Sv. Martina i Dračevca. U isto vrijeme sa minobacačkom vatrom napadnut je Križ i reon 1. mtč, civilni aerodrom, Smoković i položaj 2. mtč, Crno i Musapstan. U napadu na kolonu ranjeni su vojnici: Drača Mile, Dupor Dušan, Komazec Vladimir, Radmilović Zoran, Vrcelj Đuro, Pilja Slobodan, Lakić Sretko i vodnik Šuša Slobodan.“ Euforiju koja je nastala nakon ovako dobro odrađene zasjede i nanesenih gubitaka neprijatelju, zapovjednik akcije Vitanović obuzdao je podsjećanjem da je realiziran tek prvi dio plana. Zapovjednicima postrojbi dao je do znanja da će uslijediti topnički udari i teške borbe u kojima će se pokušaje neprijateljskih proboja nužno morati zaustaviti, a istovremeno blokadom Križa prisiliti vojnike u tom uporištu na predaju. Borbene skupine zadužene za zaustavljanje proboja snaga iz pravca Zrakoplovne baze u Zemuniku nastavile su po prije određenim zadacima provoditi blokadu, a Križ je opkoljen. Sa sjeverne strane blokirala ga je borbena grupa koju je predvodio Ivan Vitanović, s južne strane blokirali su ga pripadnici „bibinjske satnije“, a naknadno su ga sa zapadne strane blokirali pripadnici interventnog voda 159. brigade kojima je zapovijedao Željko Dilber.
Odabrani pripadnici „bibinjske satnije“ odradili su svoje zadatke u potpunosti. Ante Delija, zamjenik zapovjednika satnije, osobno se, uz velik rizik, popeo na bor u neposrednoj blizini Križa s kojeg je navodio gađanje granatama po utvrđenim položajima na Križu. „Kota Križ za nas Bibinjce ima posebno značenje. I moj otac i djed i svi preci pričali su mi da su sve vojske koje su obitavale na ovom prostoru našle upravo na Križu važno strateško uporište. Tako je i JNA iskoristila ovu uzvisinu i napravila radarsku postaju koja je pritom bila i dobro utvrđena utvrda. Imali su tu dva radara za zračno osmatranje, a imali su i radar za pomorsko praćenje, jer imali su sve kao na dlanu. U akciji Jaguar, koju je vodio Ivan Vitanović, ‘bibinjskoj satniji’ zapovijedao je Vinko Šimunić – Bubanj, a na samoj operativnoj crti bili smo zapovjednici Vlado Fuzul i ja. Zadaća ‘bibinjske satnije’, kodnog naziva ‘Jaguar 3’, bila je neutralizirati djelovanje neprijatelja s Križa, dok su druge grupe; ‘Jaguar 1’ i ‘Jaguar 2’ neutralizirali bilo kakav oblik pomoći koju su Srbi pokušali pružiti opkoljenom neprijatelju na Križu. Cjelokupno područje Križa bilo je kompletno opasano sa žicom. Ispred žice sve je bilo prethodno zapaljeno tako da je to bio prazan brisani prostor.
Onda je bio jedan red poteznih mina, pa jedan red nagaznih mina, a unutar same žice je bio jedan red, sve naokolo poslaganih protupješačkih ‘MRUD-ova’, to jest mina ‘televizora’ onih koje se električnim putem aktiviraju. Stoga je potpuno opravdano primijenjena jedna opsadna taktika, koja se provodila do krajnjeg iscrpljivanja neprijatelja. I to je trajalo skoro tjedan dana. Gospodin Vitanović je u pregovorima Srbe uvjerio da se predaju, jamčeći im sigurnost i da mogu otići samo s osobnim naoružanjem. Tako je i bilo. Da se mene osobno pitalo, s njima bi se ratovalo i postupalo drugačije jer to su bili notorni zločinci koji su nanijeli velikog zla i smrti cjelokupnom području Zadra i zadarskog zaleđa.“ Ipak, do konačnog uspjeha bilo je potrebno provesti dugotrajnu blokadu brda Križ koja je potrajala šest dana. U tih šest dana Srbi su višekratno pokušali izvesti proboj u cilju deblokiranja okruženih vojnika na brdu Križ, ali nisu u tome uspjeli. U tim pokušajima najžešće su borbeno djelovali po položajima 2. satnije 2. bojne smještene na Svetom Martinu, no oni su izdržali sve minobacačke udare. Ratni dnevnik 180. mtbr bilježi za 19. svibnja: „Neprijateljska dejstva sa minobacačima onemogućavala su zamjenu našim jedinicama za Križ. Također, nije izvršen dotur hrane i municije na Križ. U dejstvu neprijatelja život je izgubio pripadnik izviđačke jedinice Alavanja Goran.“ Isto tako i topništvo 159. brigade i 112. brigade HV-a nanosilo je teške udare Srbima. Od velike pomoći napose se pokazalo djelovanje moćne haubice 203 mm kojom su topnici 112. brigade djelovali po ciljevima na suprotnoj strani. Istodobno, dok su pokušavali napraviti proboj prema Križu, drugog dana opsade pripadnici 180. mtbr pokušali su tenkom za izvlačenje izvući pogođeni tenk, ali su ti pokušaji u kratkom roku, iznova djelovanjem „maljutki“, bili onemogućeni.
Zbog teških i osvetničkih udara topništvom po cijeloj bojišnici toga dana poginula su na području Biograda i Zadra trojica civila i dvojica pripadnika Hrvatske vojske, a više od 50 ljudi bilo je ranjeno. I trećeg dana vođene su žestoke borbe, a s područja Babinduba Srbi su u dva navrata neuspješno pokušali probiti liniju kod Svetog Martina. Za taj dan, 20. svibnja 1992., ratni dnevnik 180. mtbr navodi poimence ranjavanje čak 17 pripadnika unutar brigade i pridruženih postrojbi, a svi su nastradali u borbama za pokušaj proboja prema Križu: „Od navedenih boraca iz naše jedinice su dva borca (Gagić Bogdan i Večerina Nenad). Ostali su pridodati i imali su zadatak da u sadejstvu sa našim jedinicama učestvuju u zamjeni i izvlačenju ljudstva sa položaja na Križu.“ Iako su po planiranome taj dan prestali topnički udari na brdo Križ, oko utvrđenih položaja vodila se pješačka borba. Četvrtog i petog dana opsade nije bilo pomicanja na crti bojišnice, iako su Srbi žestoko udarali topništvom po položajima 159. brigade, ali nažalost i po civilnim ciljevima.
Istovremeno, snage koje su blokirale Križ, cijelo vrijeme sijale su paniku udarima lakih bacača granata: „Danas (20. svibnja) najviše smo djelovali s MGL-om po Križu. Bibinjci sa svoje strane, a ja sa svojim izviđačima sa sjeverne strane. MGL-40 mm je jednostavno oružje koje omogućuje dobru preciznost. Ima malo trzanje nakon opaljenja i neprijatelj teško može locirati mjesto odakle se djeluje, jer se slabo čuje… Znam da ih te granate izluđuju. Četnici sa Križa jednostavno ne čuju kad se ispale, tek kad granata padne na neku podlogu aktivira se i eksplodira. Dobro uvježban borac s MGLom može u kratkom roku od 5 sekundi ispaliti svih 6 granata i zasuti prostor jednog nogometnog igrališta“, detaljno je Ivan Vitanović opisao svakodnevno djelovanje ovih lako prijenosnih bacača granata. Istovremeno s ovim napadima na Križ, Srbi su topnički udarali po položajima koji su blokirali njihove pokušaje proboja do opkoljenih na Križu, a napose se žestoko udaralo po položajima na Svetom Martinu. Valja istaknuti i da su u akciji opsade brda Križ borbeno djelovali pripadnici specijalne jedini policije PU Zadar „Poskoci“.
U ratnom putu „Poskoka“ kratko je zapisano kako se dio postrojbe koja je u tom razdoblju provodila specijalističku obuku uključio u borbe za Križ: „Na zahtjev zapovjednika Sektora Zadar, Josipa Tuličića i po zapovijedi ondašnjeg načelnika PU Zadar Ratomira Vranješa, dio postrojbe koji se nalazio u Zadru izlazi na poziciju Sveti Martin te se uključuje u zaustavljanje neprijateljskog prodora. Topnička grupa pod zapovjedništvom Branislava Marketina također se razmješta na narečenom prostoru. Pri zaustavljanju neprijateljskih prodora ranjen je djelatnik SJP Zadar Ivan Jurić. Nadalje, vrši se povrat izvidničke skupine koja mijenja angažirane snage na Svetom Martinu. 23. 05. 1992. godine postojećim angažiranim snagama SJP Zadar priključuju se grupe iz SJP Split i SJP Šibenik. Istog dana u centru Franko Lisica od neprijateljske granate gine djelatnik Sveto Denona.“ Dolazak zadarskih specijalaca predvođenih Draganom Žunićem (poginuo u zapovjednom izviđanju na Velebitu krajem godine) itekako je dobro došao borcima koji su više od pet dana provodili opsadu Križa.
Svi su već bili prilično iscrpljeni, a pritom su bili gađani teškim minobacačima, dok nije bilo naznaka da će se opkoljeni pripadnici JNA predati, bez obzira što se danonoćno po njima tuklo MGL-om i lakim bacačima raketa. Šesti dan opsade bio je ključan jer je s Križa pobjegao vojnik Darko Nanić iz Žegara koji je zarobljen i koji je potom detaljno opisao stanje obrane na Križu. Nakon što je medicinski zbrinut zbog lakšeg ranjavanja, osobno ga je u zapovjedništvu „bibinjske satnije“ ispitao Ivan Vitanović. „Rekao je da još na Križu ima 49 ljudi. Tamo su dva voda iz Benkovca i jedan vod iz Obrovca. Kapetan Bjelanović Iso je njihov zapovjednik. Ispričao mi je što sve imaju od teškog naoružanja (topova, MB, teških strojnica) i da su svi gore u komi. Govori da smo ih utjerali u kut odakle ne vide izlaz. Većina bi se predala, ali tu je jedna skupina ekstremnih koji stalno prijete svima. Ti ekstremni su iz Benkovca, a neki su svoje ruke zakrvavili i u Škabrnji.“ Na osnovi ovih podataka Ivan Vitanović odlučio je odmah reagirati te je sa šest izviđača otišao na položaje kod Križa. Nabavio je megafon i od 19,30 sati navečer počeo je pozivati neprijateljske vojnike na predaju. Vitanović je vješto koristio saznanja o niskom moralu opkoljenih i pritom je prilično pretjerao prijeteći u navođenju snagama koje okružuju Križ. Uskoro je iz uporišta na pregovore izišao stariji vojnik koji je prenio poruku opkoljenih da su spremni na predaju, ali ako im se dopusti da se bez zarobljavanja izvuku na Babindub i priključe svojim snagama. Kako su se pregovori otezali, a nije bilo rezultata, Vitanović je osobno odlučio otići do neprijateljskih vojnika i privesti njihovu predaju kraju. Smatrao je da postoji vrlo realna mogućnost da oni shvate kako njihov neprijatelj ne raspolaže pješačkim i oklopnim snagama kojima je prijetio, a i želio je što prije okončati predaju ne bi li dopustio ekstremistima unutar Križa da u međusobnim razgovorima razuvjere one koji se žele predati.
Sa svoja dva izviđača, Denisom Bračićem i Dinkom Denonom, krenuo je u neprijateljsko uporište osobno završiti mukotrpne pregovore. Za predaju brda Križ i sve opreme u funkcionalnom stanju jamčio je sigurnost svim vojnicima koji su se predali i koje je osobno u kasnu večer preko Bibinjskog polja proveo do raskrižja prometnice za Babindub. Nakon toga, javio je zapovjedništvu brigade da je Križ napušten i da ga trebaju zauzeti hrvatske snage. Tako je i učinjeno. Vitanović je uveo dio zapovjedništva 159. brigade u napuštene objekte Križa, a za zapovjednika položaja imenovan je Bruno Milin koji se iskazao u potpori minobacačke bitnice tijekom borbi za brdo Križ. Zanimljivo, istoga dana kada je Križ osvojen, 22. svibnja 1992., Hrvatska je kao 178. zemlja članica primljena u Ujedinjene narode. S obzirom na pristizanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, posebice stoga što dotada ne prestaju obračuni niskog intenziteta na prostoru Zemunika, uspjeh ove vojne akcije imao je golemu vrijednost za daljnji tijek sukoba na tom dijelu bojišnice. Ne samo što u općem napadu na početku godine srpska strana nije osvojila Donji Zemunik, nego su do dolaska snaga UN-a pripadnici 159. brigade HV-a već držali položaje oko zračne luke, odnosno kontrolirali su južnu stranu civilne piste te su se primicali i izviđali vojni dio. Štoviše, upravo je postupno stjecanje kontrole nad civilnim dijelom zračne luke bilo od velikog značenja za osvajanje vojne baze u operaciji „Maslenica“. Osvajanjem Križa hrvatska strana dobila je u ruke kapitalan objekt velike strateške važnosti, ujedno i čimbenik sigurnosti za grad Zadar i okolicu. Ivan Vitanović, zapovjednik akcije kodnog naziva operacija „Jaguar“ zapisao je: „Željeli smo da svom gradu konačno podarimo ono što zaslužuje. Nažalost, taj 23. svibnja 1992. loše pamtim i po slijedećim događajima.
Prvog dana po oslobođenju Križa nastradala su naša šestorica pripadnika HV. Krećući se neprovjerenim putovima iz pravca Sukošan prema Križu, na samom domaku uporišta od potezne mine nastradali su, ali na sreću ostali živi… Istog dana u trenutku dolaska s položaja gdje je bio učesnik ‘operacije Jaguar’ poginuo je Sveto Denona. Bio je pripadnik specijalnih jedinica MUP-a. Granata ga je pogodila u samom gradu Zadru, u njegovom krevetu kad su četnici vršili odmazdu granatiranjem Zadra. To je brat Dinka Denone koji je sa mnom i Denisom Bračićem prvi ušao dan prije u samo uporište na Križu.“ Vitanović u svojoj knjizi ističe i detalje kojima kao zapovjednik akcije nije bio zadovoljan tijekom izvođenja i njezina kasnijeg vrednovanja, stoga je naglasio višestruki značaj oslobađanja brda Križ: „U samoj akciji na našoj strani nismo imali ni jednog poginulog vojnika, a zna se dobro što smo sve morali proći da bi osvojili uporište na brdu Križ… Neprijatelj je imao na svojoj strani mrtvih i ranjenih vojnika. Da ne govorim koliko smo uništili neprijateljske ratne tehnike tokom operacije. Radi cjelovitog saznanja, prikaza kakva je to bila bojišnica i teren oko brda Križ moram sad iznijeti stvarne činjenice i nepoznate detalje za javnost. Da je poslije operacije ‘Jaguar’ od posljedica četničkog miniranja prilaza prema i oko Križa od PP mina poginulo 8 naših ljudi, a teško je ranjeno preko 20 ljudi… Po prvi puta u operaciji ‘Jaguar’ su koordinirano djelovale od 18. svibnja 1992. godine, posebno po dubini, sve postrojbe zadarske bojišnice, a napose topništvo 112. brigade, 159. brigade, 134. brigade te snage MUP-a Zadar. Neprijatelj je doživio težak udarac, porazili smo ga po svim elementima ratne taktike i vojne vještine.“
Otvori KEKS Pay
Konačno da pročitam nešto vrijedno... Hvala ..