Opsada Sigeta 1566. godine

U vjekovnoj borbi hrvatskog naroda protiv različitih neprijatelja, ima mnogo svijetlih trenutaka. Jedan od takvih je i junačka pogibija hrvatskog kneza Nikole Zrinskog i male čete njegovih boraca za turske opsade ugarskog grada Sigeta. “Ja, Nikola, knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”, rekao je uoči svojega posljednjeg juriša znameniti hrvatski junak Nikola Zrinski, zapovjednik obrane ugarske utvrde Sigeta. Nikola IV. Zrinski bio je hrvatski ban, a odlučio je napustiti tu čast kako bi postao zapovjednik sigetske kapetanije i tako braniti svoje posjede u pozadini. Navijestivši rat Austriji, već ostarjeli sultan Sulejman s golemom je vojskom od oko 100.000 ljudi i 300 topova prešao potkraj srpnja 1566. Dravu kraj Osijeka i uputio se prema Egeru, značajnoj tvrđavi u gornjoj Mađarskoj. Na tvrđavu Siget, koju ju je branilo oko 3000 vojnika, pretežno Hrvata, uputio je dio vojske kojem je već na početku Nikola Zrinski uspjelim napadom kod Šikloša nanio teške gubitke. To je Sulejmana prisililo da glavninu svoje sile ustremi na Siget. Odmah je 7. kolovoza počela opsada za koje su Turci bjesomučno jurišali na grad kako bi ga što prije osvojili. Do 20. kolovoza Zrinski je morao napustiti Novi i Stari sigetski grad utvrdivši se s posadom od 800 ljudi u središnjoj kamenoj kuli. U to vrijeme car je prikupio znatnu vojsku koja se trebala usprotiviti Turcima. No pomoć Zrinskom nije stizala. Sulejman je, da bi oslobodio svoju vojsku od iscrpljujuće opsade, ponudio Zrinskom velike počasti i golemo bogatstvo ako preda tvrđavu, ali on je sve s prezirom odbio. Sulejman, kojega su Europljani zbog velikih osvajanja nazivali Veličanstvenim, a Turci – Zakonodavcem, doveo je osmanlijsko Carstvo na vrhunac moći. Bitka se dalje nastavila uz strahovite turske gubitke. Kad se posljednje uporište branitelja našlo u plamenu, Zrinski je s preostalih 300 vojnika 7. rujna 1566. izveo junački juriš iz tvrđave. U posljednjem boju izginuli su gotovo svi na čelu s Nikolom Zrinskim. Jedan od najvećih turskih vladara, Sulejman II., nije dočekao pobjedu. Umro je dva dana prije, a veliki vezir Mehmed-paša Sokolović morao je prikriti njegovu smrt kako ne bi obeshrabrio tursku vojsku uoči napada. Poslije pada Sigeta Turci su se povukli u Beograd izgubivši dragocjeno vrijeme na svom osvajačkom pohodu. Kršćanska Europa upoznala se s bitkom kod Sigeta putem izvješća o opsadi, koje je sastavio Franjo Črnko, dijak i komornik Nikole Zrinskog. Črnko je poslije pada Sigeta završio u turskom zarobljeništvu iz kojega ga je otkupio Nikolin sin Juraj. Njegovo je izvješće sačuvano u glagoljskom prijepisu i polazište je svih kasnijih tekstova o slavnoj bitki. U hrvatskoj povijesti i narodnoj tradiciji Nikola Zrinski ostao je zapamćen kao jedan od najvećih junaka koji su žrtvovali svoj život za opstanak domovine.