Točno mjesec dana nakon „Dana D“, dakle 6. srpnja, Patton je napokon stigao u Normandiju. Prema prethodnim planovima Treća armija trebala je biti aktivirana već 16. lipnja (Dan D + 10), ali je zbog općega zastoja kasnilo i njeno slanje prema Francuskoj. Sve je ovo u Pattonu budilo stari strah da će propustiti akciju, odnosno da će rat završiti prije nego što on dobije svojih pet minuta.
K tome je osjećao da bi takav rasplet događaja zapravo mnoge razveselio, pa je zapisao: „Imam osjećaj da niti Monty niti Bradley nisu posebno zagrijani da me vide kao zapovjednika armije. Kad bi samo znali kako malo cijenim njihove sposobnosti, još bi se više borili protiv toga da preuzmem zapovjedništvo i zasjenim ih“. Patton je stožer svoje „Sretne“ Treće armije smjestio je kod Néhoa, desetak kilometara iza prve crte bojišnice. Nakon toga je otišao vidjeti Montgomeryja, u tom trenutku i dalje zapovjednika svih kopnenih snaga (uključujući dakle i Amerikance): zatekao ga je u trenutku podjele odlikovanja pripadnicima Prve armije. Ceremonija je bila bogato medijski popraćena (Patton je cinično napisao kako je sve snimalo valjda dvadeset i pet kamera, a iznad Montgomeryjeve glave još je visio jedan mikrofon „kako niti jedna od njegovih dragocjenih riječi ne bi slučajno bila izgubljena“), a kada je režiser poželio snimiti Pattona ovaj ga je odbio riječima kako je njegova prisutnost u Normandiji još uvijek tajna.
Montgomery je tom prilikom još jednom ponovio zadaću Treće armije: nakon što se napokon postigne proboj iz Normandije, ona treba krenuti prema zapadu i očistiti Bretanju. Patton je i ovaj plan prokomentirao u svojemu stilu – šaljući njegovu armiju u suprotnome smjeru od Pariza Montgomery se izgleda htio osigurati da mu se ne ponovi Sicilija, odnosno da mu Amerikanci ne preotmu glavnu nagradu. Možda i zbog frustracija što se stalno odgađa aktiviranje njegove Treće armije, postao je izrazito kritičan prema svojim kolegama: „Ponekad me pogled u budućnost ispunjava očajem. Bradley i Hodges (general-pukovnik Courtney Hodges, zamjenik zapovjednika Prve armije generala Bradleya – op. autora) su obične nule. Njihova jedina prednost je što se dobro slažu u tome da ne čine ništa. Da meni daju zapovjedništvo nad Prvom armijom, probio bih se iz Normandije za tri dana... Samo je potrebno poslati naprijed oklopnu diviziju i pokriti njeno napredovanje zračnim udarima.
Takav napad treba poduzeti na vrlo uskom sektoru, a ne da se napada posvuda pomalo kao sada“. Usput govoreći, za nastavak napada „posvuda jednakom snagom“ zalagao se i Eisenhower, dok je potpuno suprotno mišljenje imao (u ovo Patton vjerojatno ne bi nikada povjerovao) Montgomery Patton i Montgomery, dva po mnogočemu različita i osobno vrlo udaljena generala ipak su se slagala u bitnim stvarima, što naravno nije bilo dovoljno da dovede do zatopljenja njihovog odnosa.