...Doadmiral Nikola Steinfel koji je krenuo na povlačenje s Glavnim stanom poglavnika u poslijeratnoj istrazi je posvjedočio: „Bila je predpostavka da će se Njemačka i dalje držati i namjeravalo se dati otpor prema istoku, a prema zapadu pustiti da se razvijaju događaji sami po sebi. Bilo je uvjeravanja, da će se pomoću zapadnih saveznika Anglo-Amerikanaca postići sa Sovjetskim savezom neki sporazum u pogledu rješavanja vanjsko-političkih pitanja. Tu su tezu u glavnom podržavali Nijemci. Vjerovalo se u sukobu saveznika i na tome se izgradivalo čitav plan". Prema dr. Jeri Jarebu „dr. Ante Pavelić napustio je Zagreb poslije podne u nedjelju 6. svibnja 1945. i noćio od 6. na 7. svibanj u Novim Dvorima". Uz njega su se, u najužoj pratnji, osim njegova sina, poručnika Velimira Paveliča, nalazili Ivan Ico Kirin, zapovjednik Sigurnostne službe Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS) i Erih Lisak, bivši glavni ravnatelj Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost. Zajedno s novopridošlim visokim časnicima, članovima Glavnog stana te postrojbom PTS-a, Pavelić je u ponedjeljak navečer 7. svibnja napustio Nove Dvore i nastavio prema Austriji. Noć ga je zatekla u Rogaškoj Slatini kamo je stigao u 21 sat. Sutradan „prije podne održana je u Rogaškoj Slatini posljednja sjednica Glavnog Stana Poglavnika".
Prema Lisakovoj izjavi komunističldm istražiteljima, sjednica je „održana povodom obavijesti, koja je stigla njemačkom generalu, da će njemačka oružana snaga protivno svim očekivanjima kapitulirati i na istočnom bojištu, tj. pred Rusima, a što za nas znači, da će se njemačke snage, koje još borave u Sloveniji predati partizanima s naoružanjem. Obzirom na to što su naše snage pri povlačenju u Sloveniju računale i sa njemačkom vojskom i sa njihovim naoružanjem, naše su se jedinice našle u vrlo teškom položaju. (...) Poglavnik bijaše vidno zabrinut - navodi Lisak - za sudbinn ljudstva, koliko vojnika, toliko i civila, koji su se dobrovoljno sa vojskom uputili iz zemlje. On je to nekoliko puta naglašavao". Njemački poslanik Kasche je, u poslijeratnoj istrazi, izjavio kako je general Juppe u Rogaškoj Slatini 8. svibnja uspostavio vezu s generalom Lhrom, zapovjednikom Jugoistoka i njemačke grupe armija E u povlačenju s Balkana, i saznao za njemačku kapitulaciju.
Na pitanje o sudbini oružanih snaga NDH pod Lohrovim zapovjedništvom, Pavelić je Kascheu odgovorio „da nema nikakove veze sa svojim jedinicama, ali da se slaže s time da njegove jedinice kapituliraju kao i njemačke, dok će o svojoj osobi on sam odlučiti". Sjednica u Rogaškoj Slatini bila je „prekidana dramatičnim ispadima od strane nekih hrvatskih oficira" te je odlučeno da NDH bezuvjetno kapitulira pred zapadnim saveznicima, a njezine vojne snage „ima da se povlače ka sjeverozapadu u pravcu Ljubljane, kako bi se izbeglo da budu zarobljene od strane Ruskih ili Titovih snaga i ima da se predaju Britanskim ili Američkim trupama". Nakon što je general Lohr predao zapovjedništvo nad oružanim snagama NDH Paveliću, on je idućeg dana za zapovjednika hrvatskih snaga u povlačenju imenovao generala Vjekoslava Luburića.
General Ivan Perčević u istrazi je izjavio da je nakon Lohrove objave kapitulacije Pavelić bio „bijesan te hoće osobno sa Lohrom govoriti i pitati, što je utanačeno sa Njemcima, da brane zajedno sa hrvatskom vojskom liniju Samobor-Ludbreg, dok Anglo-Amerikanci dolaze iza leđa, da bi zajedno mogli kapitulirati. Kasnije sam saznao od jednog drugog časnika, da je Lohr odklonio osobno govoriti sa Poglavnikom i da mu je poručio, neka se hrvatske jedinice povuku na sjevernu obalu Drave, na području Austrije, ako neće da kapituliraju pred Narodno-oslobodilačkom vojskom". U do sada neobjavljenom četvrtom svesku „Doživljaja", napisanima poslije rata, Pavelić je o generalu Lohru zapisao: „Nu, taj general, umjesto prijateljem pokazao se kao naš neprijatelj, osobito kao neprijatelj režima i Ustaškog pokreta". Pavelićev sin Velimir zapisao je kako mu je otac „u Rogaškoj Slatini poslije sjednice glavnog stožera (...) rekao doslovno: Zamisli što mi je Lohr poručio: Ja kapituliram pred partizanima, a vi radite kak hoćete".
Po završetku sastanka u Rogaškoj Slatini „8. svibnja krenula je Poglavnikova kolona preko Maribora s ciljem da stigne u Wolfsberg i Klagenfurt u Koruškoj". Uz povremeno i kratkotrajno puškaranje s partizanima nastavili su prema granici s Austrijom. Nakon prelaska u Austriju, Pavelić se presvukao u građansko odijelo te se s još jednim automobilom odvojio od ostatka pratnje. Prema Lisaku to se dogodilo u Spielfeldu, a prema Krenu u Leibnitzu. Do različitih svjedočenja možda je došlo, jer su ta dva grada međusobno udaljeni svega desetak kilometara. Lisak svjedoči da je Pavelićeva skupina dalje krenula prema Judenburgu, međutim „kada smo tamo stigli, čuli smo da nema više nikakve anglo-američke komisije, nego da je ta premještena u Salzburg". Na putu prema Salzburgu, ispred Triebena, saznali su da se u tom mjestu nalaze sovjetske postrojbe, odnosno da iste napreduju i iz pravca Judenburga. Pod nadnevkom 10. svibnja D. Bracanović je zapisala: „Stižemo u 5 sati ujutro u Judenburg i tu se namjeravamo predati Amerikancima. Dolazi nagla zapovied za pokret: Amerikanci se povlače iz Judenburga, a ulaze Rusi. Žurimo se prema Triebenu. (...) Rusi su u Triebenu. Nalazimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga i Trieben-a dolaze prema nama Rusi. (...) Poglavnik predlaže šumu". Prelazak Taurskih Apli Bracanović datira od 12. svibnja. Napustili su automobile, podijelili se u dvije skupine te se s naprtnjačama uputili u šumu. S Pavelićem su tada ostali E. Lisak, I. Kirin, Pavelićev sin Velimir, Viktor Rebernišak i Dolores Bracanović. „Dalde, dogovoreno je da se ta oveća skupina razdvoji, da na jednu stranu odu civili, a na drugu vojne osobe. (...) Svi smo još uvijek bili uvjereni, kako je naše povlačenje samo privremeno". Kirin svjedoči kako su po prelasku Alpi naišli na „grupicu izbjeglica sa kojima je bio i ing Klaudije Fiedler, namještenik poglavnog županstva. Njega je zadržao poglavnik, da ide dalje s nama, budući je imao na sebi lovačko odijelo, a osim toga govori njemački u dijalektu, da nam pomogne kod prehranjivanja, traženja prenoćišta kao i snalaženja. Tako se naša grupa povećala na sedam..."
Nastavak teksta čitajte u ponedjeljak, 8. veljače na web stranicama Vojne povijesti.
E sto smo imali vodju! Da se nije mozda obukao u seljanku? Napustiti vlastitu vojsku I zavedeni narod, pa kakvo se ime moze uopce dati takvom covjeku? Fuj, sram ga bilo a I sve one koji jos dan danas o njemu govore kao o nekom domoljubu/rodoljubu I kako se sve ne nazivaju ovakvi bljutavi tipovi. Sto ga prije zaboravimo I prestanemo o njemu govoriti to bolje. Cak ga ni Nijemac nije htio sa sobom. Posluzio im je, pa ga sada odbacili kao nekakav perilek sto I jest.