Posljednji dani nekonvencionalnog Franje Ferdinanda

Kakav je u privatnom životu bio austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand? Iako je njegov tragičan kraj svima dobro poznat, vjerujem da su mnogima nepoznate pojedine zanimljive scene iz njegovog privatnog života. Bez ulaženja u suhoparnu biografiju, iznijeti ću vam nekoliko zanimljivih situacija iz njegovog privatnog života koje će najbolje same za sebe svjedočiti o naravi i karakteru najpoznatijeg prijestolonasljenika u povijesti.

Manje je poznato da je Ferdinand bio strastveni lovac i sakuljač. Posebno je zanimljivo putovanje na koje se, 15. prosinca 1892. godine, iz Trsta uputio brodom u obilazak svijeta. Iako je ovo putovanje zamišljeno kao putovanje popraćeno svečanostima i prijemima na stranim dvorovima, izletima i slično, nadvojvoda Ferdinand je tijekom devetomjesečnog puta prikupio nevjerojatnu zbirku od čak 18 000 etnografskih i 14 000 zooloških primjeraka. Bio je to etnografski materijal koji je po svojoj kvaliteti i obimu premašivao zbirke brojnih svjetskih muzeja! Svoje putovanje je, umjesto zabavi, posvetio znanosti. Sam je zapisao da je bio privučen željom za stjecanjem novih znanja i iskustava te da je na putovanju posjetio sve što se dalo, od kneževih palača do sirotinjskih kolibica.

Još od mladih dana Ferdinand je bio strastveni lovac. O tome je svjedočio i njegov dvorac u češkom Konopištu čije su zidove krasile trofeji iz cijeloga svijeta. U bogatoj zbirci lovina, na kojoj bi Ferdinandu danas pozavidio i Nadan Vidošević, isticala su se krzna afričkih i azijskih medvjeda i lavova, leoparda i pantera, preparirana glava divlje mačke... Osim što je bio strastveni lovac i sakupljač, Ferdinand je volio i sve sportove, prvenstveno lov i jahanje.

Zahvaljujući bilješki praškog kardinala, baruna Skrebenskyja, koji je u proljeće 1914. godine bio Ferdinandov gost u Konopištu, saznajemo o da je nadvojvoda bio ranoranioc, koji je ustajao u pet sati ujutro. Tada bi najprije nadgledao radove u vrtu, nakon čega bi se posvetio svome poslu do podne, da bi se nakon ručka malo provezao po imanju. 

Kardinal je bio u gostima puna tri tjedna, a boravio je u istim onim odajama u kojima je boravio i njemački car Vilim II. Kardinal ipak nije propustio priliku i prije svog odlaska uspio je nagovoriti Ferdinanda da u potpunosti renovira jednu staru kapelicu u blizini dvorca. O velikoj ljubavi koja je vladala između njega i supruge Sofije već se toliko zna da nema potrebe ni pisati. Izvori ga opisuju kao nježnog i pažljivog supruga, a brojne činjenice idu im u prilog. Oboje su živjeli za svoju djecu, a Ferdinand se brinuo oko svake sitnice vezane za njihov odgoj i školovanje.

Posebno su zanimljive zgode u kojima je zadavao tešku muku sarajevskom oružništvu tijekom njegovog posljednjeg posjeta Sarajevu. Bila je poznata stvar da je nadvojvoda Ferdinand učestalo mijenjao svoje putne odredbe. Time je zadavao glavobolje svima koji su bili zaduženi za njegovu pratnju. Bilo je vrlo teško prilagoditi se hirovima visokog štićenika. Tijekom svog poslijednjeg boravka u Sarajevu, odmah po svom dolasku, Ferdinand je zatražio od zapovjednika bosansko-hercegovačkog oružništva, general-majora Luke Šnjarića, da radi njega ne muči odviše oružnike po Sarajevu jer da oni ionako imaju dovoljno tešku službu i bez brige oko njegovog dolaska.

No, čim je Nadvojvoda malo odmorio od puta, odjednom se pojavio u društvu supruge Sofije usred Sarajeva. Par se u nonšalantnoj šetnji družio s prolaznicima i uživao u kupnji i razgledavanju ćilima po sarajevskim dućanima. Koliko god da su Sarajlije bile oduševljene ovom nesvakidašnjom gestom, toliko je oružništvo ostalo preneraženo. Možemo samo zamisliti što se događalo u Šnjarićevoj glavi kada je primio vijest da Prijestolonasljednik sa suprugom šeta sarajevskim ulicama. 

Redarstvo je reagiralo kako je moglo i znalo. Na brzinu je pozvano nešto agenata u civilu, kao i oružnika koji su morali brže bolje organizirati kakvo-takvo osiguranje. No, za njegovo osiguranje to ipak nije bio najteži trenutak. Njegova hirovitost zadala je vraške muke svima na vojnim vježbama koje su idućeg dana bile pripređene u Sarajevu. Jedan očevidac je zabilježio: „Ako je u programu stajalo da će izaći iz željeznice u Tarčinu, to je sigurno izašao na Ivanu. Ako je bojna pozicija bila stvorena južno od Ivana, tad si ju je on išao pogledati sa sjevera.“

Treba napomenuti da ga je u svakom trenutku osiguravalo 20 oružnika koji su ga okruživali u većoj razdaljini, a možemo samo pretpostaviti koje im je sve poteškoće zadavao neprohodan krš, kroz grmlje i šikaru, dok su skakali gore-dolje i trčali kako bi zauzeli poziciju. Njihov zadatak dodatno je otežavalo loše vrijeme. Magla, kiša i studen ostavljali su dojam da se radi o jeseni, a ne o kraju lipnja. No Ferdinand nije volio oružništvo u svojoj blizini, tako da su oni morali paziti da svoju tešku službu odrade što neprimjetnije. 

Zapovjednik Šnjarić je koristio sve moguće varke kako bi barem on sam uspio ostati u njegovoj blizini. Odatle je dogovorenim znakovima dirigirao oružurnicima na terenu, upućujući ih na pozicije koje su trebali zauzeti. I sve je to još bilo u redu! Najveći problem se pojavljivao kada bi izašao iz vlaka ili automobila kilometrima prije ili nakon mjesta predviđenog programom. Tada bi zavladala prava strka! Kojom su samo brzinom oružnici morali juriti kako bi prvo pronašli štićenika, a tek potom ga osigurali. Naravno, vodeći računa pri tome da to izvedu neopaženo!

Posebno je zanimljiva scena koja se tijekom sarajevskih vojnih vježbi odigrala na Ivan planini. U jednome trenutku iz gustog žbunja pred Ferdinanda je iskočio neki bradati civil držeći dugu crnu cijev u rukama. Cijela pratnja u čudu se skamenila! Na neznanca se odmah bacio jedan oružnik i uhvatio nesretnika za vrat. Na to se Ferdinand stao od sveg srca smijati te rekao: „A ma to je dvorski fotograf. Ta pustite ga, to je njegov posao! Ta i ti ljudi hoće da žive!.“ 

Ali Šnjarić je bio osoba koja je držala do zakona, a zakon je propisivao da se ni jedna osoba uhićena od strane oružništva ne smije pustiti na slobodu već se mora predati građanskim vlastima. Tako je jadni fotograf, ni kriv ni dužan, umalo završio u pritvoru. Na svu sreću, Ferdinand nije tako principijelno držao do svakog slova u zakoniku već je naredio da se jadnog fotografa, na njegovu odgovornost, odmah pusti na slobodu.

Koliko je glavobolje Prijestolonaslljednik zadavao svome osiguranju najbolje je osjetio oružnički časnik u Ilidži. Jadnika je umalo strefila srčana kap kad je čuo da Ferdinand u pratnji supruge bezbrižno šeće svim zakutcima kupališnog perivoja i da je pronašao medveđi kavez iz kojega je pustio mlade medvjediće na slobodu. Opet je zavladala strka među oružništvom koje je u brzini sakupljano, ali kojemu je ovoga puta izdana zapovijed da ga imaju okružiti i slijediti bez obzira na to vidio ih on ili ne. 

Nadvojvodu kao da je zabavljala ova igra mačke i miša koju je tako često igrao sa svojim osiguranjem. Ferdinandu se nije dopala zapovijed da ga prate bez obzira na tajnost pa se stoga uskoro sa suprugom povukao u svoje odaje. Nije mu bilo drago ni tijekom njegove poslijednje vožnje Sarajevom kada je ugledao agente osiguranja u civilu među ljudima. Odavale su ih male mjedene pločice u zapučku.

Čak i te kobne nedjelje, 28. lipnja 1914., kolona se na Ferdinandovo inzistiranje kratko zaustavila kod ženskog učilišta, a potom nastavila prema gradskoj vijećnici, kada je Nedjeljko Čabrinović bacio prvu bombu na povorku. Nadvojvoda je bio taj koji je zaustavio kolonu kako bi se pobrinuli za ozlijeđene. Njega ni ovaj napad nije previše zabrinuo, već je u svome stilu izjavio: „To je bio neki luđak. Dame i gospodo, nastaviti ćemo prema programu.“ Ma koliko to smiješno zvučalo onima koji su ga bolje poznavali. 

Njih nije ni malo iznenadilo to što je promijena programa nastupila odmah po izlasku iz gradske vijećnice, kada je nadvojvoda, unatoč Potiorekovom upozorenju, izrazio izričitu želju da u posadnoj bolnici posjeti podpukovnika Merizzia i ostale žrtve atentata. Čak se i grof Franc Harrach, u nastojanju da zaštiti svojeglavog Prijestolonasljednika, popeo na stupnicu automobila kako bi ga svojim tijelom zaštitio u slučaju ponovnog napada. Vozač je imao zapovijed da bez iznimke slijedi auto ispred. Ali, u svoj toj zbrci zaboravilo se obavijestiti vozača prednjeg automobila o promjeni smjera vožnje! Nastavak priče znate i sami.