Propalo rušenje habsburške vlasti

Prije tristotinjak godina, 30. trav­nja 1671. godine, u Beč­kom Novom Mjestu pogubljeni su hrvatski vitezovi Petar Zrinski i Fran Kr­sto Frankopan, borci za hrvatsku slobodu i prava hrvatskog naro­da. Njih su dvojica bila na čelu pokreta protiv Bečkog dvora, centralizma i apsolutizma, koji je u povijesti poznat kao Zrinsko-­Frankopanska urota. Možda niti jedan događaj iz hrvatske povije­sti nije toliko zanemaren ako se pogleda njegovo značenje i važ­nost, i niti jedan događaj možda nije znakovitiji od utamničenja i pogubljenja Zrinskog i Franko­pana, iz kojeg se mogu povući paralele i pronaći slični slučajevi kroz hrvatsku povijest, sve do da­našnjih dana.

Iako je nezadovoljstvo odnosom Beča prema Hrvatskoj i Ugar­skoj među hrvatskim i ugarskim plemstvom tinjalo već dulje, izravni uzrok i povod pokreta protiv Habsburgovaca bilo je potpisivanje sramotnog Vašvar­skog mira s Osmanlijama 1664. godine kojim je Leopold I. omo­gućio Turcima da zadrže sve što su do početka rata osvojili, bez obzira na činjenicu da su kod Sv. Gotharda potpuno potučeni i poraženi. Hrvatsko i ugarsko plemstvo, koje je bilo na čelu ve­ćine ostvarenih pobjeda u ratu s turskom vojskom, na takav od­nos i ponašanje Beča nije željelo pristati. Pokrenut je savez koji je želio srušiti habsburšku vlast u Hrvatskoj i Ugarskoj, na čijem su čelu bili Nikola, a kasnije i Petar Zrinski, te ostrogonski nadbi­skup Đuro Lippay i ugarski pa­latin Franjo (Ferenc) Wesseleny. Kasnije su im se pridružili i Eraz­mo Tattenbach, plemić iz Štajer­ske, i sudac Franjo Nadasdy. Ni­kola Zrinski, čelni čovjek urote, krenuo je u traženje savezništva izvan domovine. Prvo se za pomoć obratio francuskom kralju Luju XIV., koji je u početku obe­ćavao pomoć urotnicima, no ka­snije njegovo ponašanje pokazat će kako je zapravo čekao da vidi rasplet cijele situacije i riješi svo­je aktualne probleme s Austri­jom, pa da na osnovi toga odluči ima li interesa u pomaganju uro­te ili ne. Francuski je kralj koji je s urotnicima komunicirao preko svog poslanika u Veneciji zapra­vo Zrinskom davao lažne nade i skromnu pomoć u novcu, no konkretnu i odgovarajuću pot­poru nikad nije pružio iako su hrvatski i ugarski plemići nudili priznanje francuske krune nad  Hrvatskom i Mađarskom. Petar Zrinski kojeg je Leopold 1665. godine, uz stalno odugo­vlačenje i vjerojatno da bi smirio tenzije, imenovao banom, dobio je 1669. još jednog člana urote, mladog Frana Krstu Frankopana, koji je bio brat Nikoline žene Ka­tarine. Frankopan je dobio zada­tak da vojno organizira pobunu, a ostali zavjerenici i dalje traže saveznike koji bi im pomogli u borbi s Habsburškim dvorom. Za pomoć su se osim Francuskoj obratili i Poljskoj i Veneciji, koji su ih odbili, a svoju oklijevalačku politiku definitivnim okretanjem leđa urotnicima potvrdio je i Luj XIV. koji je s Leopoldom I. sklo­pio nagodbu o diobi Španjolske baštine između Austrije i Fran­cuske. Petar Zrinski naposljetku odlučuje zatražiti savezništvo sa stoljetnim neprijateljem - Tur­cima. Na pregovore sa sultanom šalje čovjeka od najvećeg povje­renja kapetana Franju Bukovač­kog, koji Osmanlijama nudi da Hrvatska i Ugarska budu pod pokroviteljstvom Turske, za što će godišnje plaćati danak od 12.000 talira. Hrvatskom i Ugarskom bi vladao Zrinski i njegovi potomci...

Nastavak teksta čitajte sutra na stranicama Vojne povijesti.