Prva pobuna u Waffen-SS-u

Godina je 1943., Treći Reich i njegove oružane snage (Wehrmacht i Waffen-SS) sada već tri i pol godine vode bespoštedni rat za ostvarenje vizije jednog čovjeka o „novom europskom poretku“ – Adolfa Hitlera. Sama godina započinje jednom od najvećih katastrofa u njemačkoj dugoj vojnoj povijesti, kapitulacijom iscrpljene 6. njemačke vojske (oko 90.000 preostalih preživjelih) u ruševinama Staljingrada, 2. veljače 1943. (oko 11.000 njemačkih vojnika odbilo se predati izabirući radije smrt u borbi nego polagano umiranje u sovjetskim zarobljeničkim logorima te su nastavili s otporom sve do početka ožujka 1943. kada su uništene i posljednje točke otpora u Staljingradu). Zapovjednik 6. vojske, general-pukovnik Friedrich Paulus, samo dan prije svoga zarobljavanja, 30. siječnja 1943., uzdignut je od strane Vrhovnog zapovjednika Wehrmachta Adolfa Hitlera na čast general-feldmaršala s opaskom da nijedan njemački feldmaršal nikada nije živ zarobljen. Međutim, Paulus je odlučio podijeliti sudbinu svojih vojnika, a istodobno je jednom od svojih posljednjih zapovijedi zabranio „svojim“ podređenim generalima suicid. Tako je u sovjetsko zarobljeništvo otišao jedan general-feldmaršal i 22 generala. Čitavo južno krilo Istočnog bojišta našlo se pred slomom, međutim, jedan drugi general-feldmaršal, prema mnogim najbolji taktičar Drugoga svjetskog rata, Erich von Manstein, prvo povlači svoje snage (Vojna skupina Jug), potom ih „u hodu“ pregrupira i u „Trećoj bitki za Harkov“ („posljednja njemačka pobjeda na Istočnom bojištu“) izvodi protuudar, razbija napredujuće sovjetske snage (uništene 52 sovjetske divizije) te time ponovno uspostavlja stabilnost južnog krila Istočnog bojišta.