Godina je 1943., Treći Reich i njegove oružane snage (Wehrmacht i Waffen-SS) sada već tri i pol godine vode bespoštedni rat za ostvarenje vizije jednog čovjeka o „novom europskom poretku“ – Adolfa Hitlera. Sama godina započinje jednom od najvećih katastrofa u njemačkoj dugoj vojnoj povijesti, kapitulacijom iscrpljene 6. njemačke vojske (oko 90.000 preostalih preživjelih) u ruševinama Staljingrada, 2. veljače 1943. (oko 11.000 njemačkih vojnika odbilo se predati izabirući radije smrt u borbi nego polagano umiranje u sovjetskim zarobljeničkim logorima te su nastavili s otporom sve do početka ožujka 1943. kada su uništene i posljednje točke otpora u Staljingradu). Zapovjednik 6. vojske, general-pukovnik Friedrich Paulus, samo dan prije svoga zarobljavanja, 30. siječnja 1943., uzdignut je od strane Vrhovnog zapovjednika Wehrmachta Adolfa Hitlera na čast general-feldmaršala s opaskom da nijedan njemački feldmaršal nikada nije živ zarobljen. Međutim, Paulus je odlučio podijeliti sudbinu svojih vojnika, a istodobno je jednom od svojih posljednjih zapovijedi zabranio „svojim“ podređenim generalima suicid. Tako je u sovjetsko zarobljeništvo otišao jedan general-feldmaršal i 22 generala. Čitavo južno krilo Istočnog bojišta našlo se pred slomom, međutim, jedan drugi general-feldmaršal, prema mnogim najbolji taktičar Drugoga svjetskog rata, Erich von Manstein, prvo povlači svoje snage (Vojna skupina Jug), potom ih „u hodu“ pregrupira i u „Trećoj bitki za Harkov“ („posljednja njemačka pobjeda na Istočnom bojištu“) izvodi protuudar, razbija napredujuće sovjetske snage (uništene 52 sovjetske divizije) te time ponovno uspostavlja stabilnost južnog krila Istočnog bojišta.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’