Nakon neuspješne njemačke ofenzive koja se odvijala od polovine listopada do polovine studenoga 1914. na belgijskom dijelu Flandrije, njemačke snage zaustavljene su na rijeci Yseru i u području grada Ypresa. Brzi prodor kroz belgijsku Flandriju na područje sjeverne Francuske, kako su to zamišljali njemački stratezi, pretvorio se u statični rat. Iako je njemačka ofenziva bila prekinuta sredinom studenoga 1914., borbe ograničenih razmjera i učinka nastavljene su s težištem na području Ypresa.
U nizinskom području belgijske Flandrije Nijemci su zauzeli većinu uzvišenja koja su u ovom iznimno ravničarskom kraju predstavljala odlične strateške pozicije s kojih se moglo golim okom nadzirati okolne ceste i područje. Područje Ysera bilo je potopljeno kako bi se stvorila vodena prepreka njemačkom napredovanju, tako da je cijela bojišnica predstavljala vodenu pustoš čije se nepregledno sivilo u daljini spajalo sa sivilom neba. Apokaliptični prikaz upotpunjavali su leševi vojnika i nadute strvine krupne stoke koji su ispremiješani plutali okolicom. Vojnicima u blatnjavim rovovima, osim vode i blata problem su predstavljali i snažni vjetrovi koji su raznosili oblake prašine i pijeska koji je ulazio u oči i time ograničavao vidljivost.
Obje strane bile su nemoćne u pokušajima proboja bojišnice. U tom nastojanju Nijemci su došli na ideju da prokopaju tunel ispod savezničkih rovova i u njemu postave eksploziv kojim bi uništili savezničke rovove te na tom mjestu izvršili proboj bojišnice. Još krajem 1914. godine Nijemci su u okolici Festuberta, 35 kilometara jugozapadno od Ypresa, digli u zrak deset rudarskih okana koja su se protezala ispod savezničkih rovova.
Rezultati su bili toliko impresivni da su saveznici odmah uposlili profesionalne kopače tunela. Time je započela utrka u nastojanju da podzemne aktivnosti pridonesu pobjedi na njezinoj površini. Budući da je sastav tla na bojišnici jako varirao, izabrana su područja na kojima su takvi zahvati bili mogući. Britanci su za kopanje tunela čak oformili cijelu jednu satniju koja se sastojala od britanskih rudara i kopača tunela, 171 „Tunelska“ satnija Kraljevske inženjerske jedinice. Obje strane kopale su danonoćno u tlu koje je karakterizirala mješavina pijeska i ilovače u kojoj su nailazili na raspadnute ostatke poginulih vojnika. Kako bi tuneli ostali stabilni u ovoj blatnoj mješavini, morali su ih podupirati drvenim konstrukcijama kroz koje se cijedilo blato. Za prozračivanje tunela dopremljene su stare zračne pumpe, ali one su se pokazale neučinkovitima pa se moralo prijeći na primitivne, ručno pokretane mjehove. U što većoj tišini kopači su probijali tunele sve dok nedostatak kisika ne bi uzrokovao smanjivanje svjetla voštanica.