DRUGI SVJETSKI RAT

PTSP kod partizana - ludilo i psihijatrija u ratu

Foto: Wikimedia CC
PTSP kod partizana - ludilo i psihijatrija u ratu
11.05.2016.
u 16:43
Ukupan broj oboljelih je sredinom 1946. godine iznosio oko 3000 osoba i bio je u porastu. Zanimljivo je da je oboljenje pogađalo uglavnom mlađu boračku populaciju
Pogledaj originalni članak

Za većinu čitatelja časopisa Vojna povijest, a posebice za pripadnike srednje generacije, lik „ludog Boška“ u filmu Veljka Bulajića „ Bitka na Neretvi“ iz 1969. godine bio je prvi susret s poremećenim partizanskim borcem neobično autoritativnog i nasilnog ponašanja. Sama radnja filma odvija se u proljeće 1943. godine, kada su se zapravo među partizanima i počeli pojavljivati prvi slučajevi histeričnih psihičkih poremećaja. Prvi puta su zamijećeni i zabilježeni na području oko Kozare u izrazito partizanskim sredinama. Pojedinci su zapadali u neku vrstu transa i u tom stanju proživljavali i prikazivali borbu s neprijateljem. Napadi su trajali od nekoliko trenutaka do nekoliko sati i ponavljali su se i do desetak puta na dan. Poslije proživljenog napada bolesnik se uopće nije sjećao što je za vrijeme napada govorio ili činio. Bolest se nastavila progresivno širiti po ostalim krajevima, a posebno se intenzivira završetkom rata kada se broj oboljelih počeo naglo povećavati. U medicinskim krugovima bolest je bila poznata pod nazivom „kozarska psihoza“. U vojnim postrojbama uobičajeno je takvo ponašanje nazivano „borbenim napadima“, a među narodom se govorilo o „partizanskoj bolesti“. U većini slučajeva ovakve bolesnike su nazivali „jurišantima“, a oni sami za sebe najradije su uzimali naziv „živčani“. „U borbi imate posla sa složenim psihološkim stanjima. U borbi nitko nije uistinu „duševno zdrav“. Stanje vojnika na bojišnici vrlo je uzburkano i javlja se epidemija ludila koja utječe na sve, a one koje ne zahvati, vrlo brzo umiru.“- iskaz američkog marinca iz Drugoga svjetskog rata iz knjige „Nema više heroja“ Richarda Gabriela. Ratni stres u borbi nije nova i nepoznata kategorija. Iako je prvo sustavno i organizirano zbrinjavanje oboljelih uvela tek ruska carska vojska, u vrijeme Rusko-japanskog rata 1905. godine slučajevi su bilježeni i praćeni kroz cijelu povijest civilizacije i ratova. Povijesni izvori i literarna djela puna su mrzovoljnosti i umora pojedinih epskih junaka, neobjašnjivih raspada dobro organiziranih vojski, bezrazložnih nedolazaka na bojno polje, samoubojstava i i drugih različitih tužnih događaja. Do sustavnog sagledavanja problema i pokušaja utjecaja na njih dolazi u razdoblju postrojavanja stalnih nacionalnih oružanih snaga. Ovakve vojske više se ne temelje na plaćenom profesionalnom vojniku koji je počesto i stranac. Njegova neučinkovitost ili gubitak, pod uvjetom da se ima novaca, uvijek se mogla nadoknaditi novim ugovorom. Nakon obavljenog posla najamnik je bio plaćen te je odlazio i poslodavac više prema njemu nije imao nikakve obveze. Pojavom velikih vojski koje su nastale uvođenjem vojne službe i mobilizacijom vojno sposobnog stanovništva vlastodržac ili država dolaze u obvezu koju moraju preuzeti kao dio motivacije za vojnu službu. Ova briga najprije je pokrila razne vrste fizičkih oštećenja, invaliditet i zbrinjavanje obitelji poginulih vojnika. Nakon građanskog rata u SAD-u te francusko-njemačkog rata 1871. godine raste interes za pojave i praćenja psihičkog stresa vojnika. U prvom redu to je zainteresiralo vojne planere i zapovjednike radi mogućeg utjecaja ratnog stresa na postupanje pojedinaca i postrojbi u ratnim uvjetima. Npr. u njemačkoj je vojsci glavni napor po tom pitanju bio usmjeren prema prevenciji , gdje se putem liječničkih novačkih komisija nastojalo izdvojiti potencijalno „opasne i bolesne“ pojedince. Glavni napor prvih vojnih psihijatara bio je da u obuku novaka i vojnika uvedu preventivne metode kojima bi suzbili ili spriječili pojavu ratnog stresa. Posebni naglasak ovih programa bio je na izgrađivanju poslušnosti, jačanju discipline pojedinca i postrojbe te domoljubnom odgoju i isticanju žrtve za domovinu. Ratni stres u borbi na velika vrata ulazi tijekom Prvoga svjetskog rata te ga od tada medicinska znanost i društvo pomno promatraju. Pošto ćemo u daljnjem tekstu govoriti o ratnom stresu kod boraca Narodnooslobodilačke vojske i Jugoslavenske armije u razdoblju od 1943. – 1946. najprije ćemo kao usporedbu iznijeti pokazatelja na osnovi iskustva vojske SAD iz istog vremenskog razdoblja. U prvom redu prikazati ćemo glavne simptome i stanja američkih vojnika iz tog razdoblja i uporediti ih sa simptomima i stanjima koji se odnose na Prvi svjetski rat dvadeset godina ranije. Prilikom tumačenja moramo uzeti u obzir običaje i način života američkog naroda koji su u razdoblju Prvoga svjetskog rata bili približno isti kao i u našim krajevima, dok su u Drugome svjetskom ratu bitno odudarali. Tijekom Prvoga svjetskog rata osnovni simptomi američkih vojnika pod psihičkim stresom uzrokovanih ratnim zbivanjima su bila razna depresivna stanja od nezadovoljstva i potištenosti do žalosti i tuge te nesposobnosti za osjećajem bilo kakvih emocija.

Prevladavali su određeni strahovi, npr. od ranjavanja ili invalidnosti te neodređeni strahovi. Nadalje učestali su bili psihomotorni poremećaji u kojima se bolesnik nije mogao smiriti na jednom mjestu ili spriječiti nekontrolirane pokrete. Učestale su bile pojave smetenosti i raznih disocijativnih stanja koja su se manifestirala kao osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim tijelom i dovodile do sloma svih obrambenih mehanizama vojnika. Učestala je bila reakcija konverzije koja se manifestirala u sferi motorike i osjetila što bi jednostavnije bilo protumačiti izrekama „zanijemio od straha“ ili „“sledio se u borbi“. Pojava oduzetosti pojedinih udova uslijed psihičkih problema česta je bila kod vojnika čiji su dijelovi tijela uslijed ranjavanja duže vrijeme bili imobilizirani. Od posljedica teške i učestale artiljerijske paljbe česta je bila pojava osjetljivosti na buku i reakcija trzaja, a jedan od načešćih vanjskih pokazatelja borbenog stresa, u skoro 42% ukupnih slučajeva u američkoj vojci što vrijedi i za sve ostale vojske, bila je drhtavica po kojoj je većina oboljelih i dobila naziv „drhtavac“. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata u borbama u Europi sudjelovalo je nešto više od dva milijuna američkih vojnika. Poginulo ih je 116 516, a ranjeno 204 002. U bolnice je na psihijatrijsko liječenje tijekom rata dopremljeno oko 106 000. Od toga broja 69 394 vojnika je bilo trajno onesposobljeno za borbu te se nikada više nisu vratili u borbu. Oko 36 000 vojnika bilo je onesposobljeno za borbu na rok od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Daljnjih 53 000 vojnika prijavilo se na liječnički pregled zbog psihičkih problema, ali su na istom bili odbijeni i vraćeni u postrojbu. Ovakva slika poremećaja i simptoma promijenila se u Drugome svjetskom ratu. S vojnicima iz Prvoga svjetskog rata zajednička im je jedino reakcija konverzije. Vojnici uglavnom pate od anksioznosti koja za sobom povlači poteškoće s koncentracijom i spavanjem, gubitkom strpljenja, depresijom i opsesivnošću te mislima o najgorim mogućim ishodima nekih situacija. Vojnici se žale na noćne more, skloni su stanjima iscrpljenosti te imaju smanjeni apetit i poremećaje probave. Učestale su glavobolje, stalni osjećaji žeđi, učestalo mokrenje, povraćanje, impotencija, lupanje srca i stezanje u prsima. Ukupno je ocijenjeno da je oko tri četvrtine vojnika imalo simptome anksioznosti, a oko jedna četvrtina vojnika neki od histeričnih simptoma. Ukupan broj „drhtavaca“ kao histeričnog oblika bolesti u Drugome svjetskom ratu pao je na oko 4 % od ukupnog broja oboljelih. Pokazatelji američke vojske su u približno istim vrijednostima kao i kod britanskih i prekomorskih trupa te se odnose na europsku, sredozemnu i pacifičku bojišnicu. Uobičajeni naziv za ovakva stanja bio je izraz „boračka iscrpljenost“ (eng. combat exhaust). Tijekom Drugoga svjetskog rata u američkoj vojsci registrirano je oko 1 393 000 vojnika s psihičkim poremećajima koji su bili dovoljni da ih trajno ili privremeno onesposobe za službu i borbu. Na europskom bojištu trajni otpust iz vojske dobilo je oko 330 000 vojnika, a oko 596 000 vojnika izbačeno je iz stroja za vrijeme od nekoliko tjedana ili mjeseci. Nadalje, oko 465 000 vojnika prijavilo se na liječnički pregled uslijed psihičkih problema na kojem su bili odbijeni i vraćeni u postrojbu. Povijesni prikaz i primjeri iz ovog članka temelje se na knjizi „Ratna neuroza Jugoslavena“ dr. Huga Klajna u izdanju sanitetske uprave JNA iz 1955. godine; knjizi „Nema više heroja – ludilo i psihijatrija u ratu“ Richarda Gabriela u izdanju Alfe, Zagreb iz1991. godine i knjizi „Izabrana poglavlja vojne psihologije“ u izdanju Vojno sanitetskog pregleda iz Beograda iz 1962. godine. Jedini skromni izvor za proučavanje psihičkih oboljenja uzrokovanih ratnim zbivanjima je studija „Ratna neuroza Jugoslavena“ dr. Huga Klajna u izdanju sanitetske uprave JNA iz 1955. godine u kojoj je autor sustavno i na otvoren način progovorio o ovoj vrsti oboljenja. Zasigurno je kao znanstvenik bio ponukan da opiše i utvrdi jednu novu vrstu simptoma psihičkog oboljenja uzrokovanu ratom, ali da kao čovjek cijelu studiju ostavi bez rezultata i zaključka. U dijelu studije koja se bavi ukupnim stanjem i brojem oboljelih od psihičkih poremećaja uzrokovanih ratom, navodi se da među pripadnicima Jugoslavenske vojske nema pojava „drhtavaca“ tipičnih za Prvi svjetski rat. Psihogene uzetosti uslijed dugih imobilizacija udova bile su češće kao i pojave gluhonijemosti ili samo gluhoće. Tvrdi se da anksiozna stanja, kao najčešći oblik oboljenja savezničkih vojnika u Drugome svjetskom ratu, nisu bila poznata ili da su bila vrlo rijetka. Na ovom dijelu si moram uzeti za slobodu te da kao poznavatelj građe i dokumenata iz toga vremena ustvrdim da velika većina simptoma raznih psihičkih poremećaja tijekom rata nije mogla biti ni utvrđena. U prvom redu zbog samih uvjeta  pojave borbenog zamora su i diskusije o pojavama parola „rat je pri kraju , treba se čuvati“ na koju nisu bili imuni stariji borci i rukovoditelji ili „ borbu će riješiti strojnice i minobacači, ne treba se izlagati i jurišati“. Studija poseban naglasak daje samo na jednu vrstu psihičkog oboljenja koju proglašava posebnom i jedinstvenom. Radi se o napadima histerične prirode u kojima oboljeli prikazuju juriš i borbu s neprijateljem. Prema studiji, ukupan broj oboljelih je sredinom 1946. godine iznosio oko 3000 osoba i bio je u porastu. Zanimljivo je da je oboljenje pogađalo uglavnom mlađu boračku populaciju. Gotovo 73 % oboljelih bilo je mlađe od 21 godine života. Oboljelu osobu napad pogađa u svim prilikama. Napad se može dogoditi uslijed hoda, razgovara, pri jelu, na ulici, u stroju, na sastanku, za upravljačem automobila, ali u pravilu nikad u snu. Kod većine oboljelih napadu prethode neodređeni simptomi koje sam bolesnik opisuje kao „došlo mi je teško“ uz stezanje u prsima, trnce po tijelu ili iznenadni umorom. U trenutku kada napad započne, oboljeli legne na pod ili zemlju. Ovo nije nasumični pad, nego više lijeganje. Oči bolesnika su zatvorene, diše ubrzano, lupa nogama o pod, rukama se udara u prsa i glavu. Prikazuje stav, pokret i zvuk pucanja iz puške ili strojnice ili baca bombe. Ležeći stupa i trči, prikrada se, hvata i hrva, vezuje neprijatelja, strijelja ga i kolje. Drapa i skida odjeću sa sebe i čupa si kosu. Pri izvođenju ovih radnji bolesnik izdaje zapovjedi, psuje i prijeti neprijatelju te imitira zvuke pucnjave i eksplozija.

Poneki se malo smiri i drži govor. Nakon vrhunca napada bolesnik se pomalo smiruje, neko vrijeme leži te ustaje i nastavlja s aktivnosti kojom se bavio prije nastupanja napada. Dio bolesnika prilikom napada ne iskazuje agresivnost, nego samo mirno leže ili prikazuju borbu rukama i izrazima lica. Napadi mogu biti kratki i trajati nekoliko minuta, a zabilježeni su napadi i u duljini do tri sata. U tijeku jednog dana oboljeli može doživjeti i više od desetak napada. Slučaj 1: Mile M. , nepismen, seljak, 27 godina, neoženjen, pomalo zamuckuje već od djetinjstva, a jače od svibnja 1944. od kada ima napade. Početkom rata ustaše su mu pobile obitelj. Početkom 1942.ubio je jednog ustašu i pobjegao u šumu. Zarobljen je od ustaša i bio je pola godine u logoru iz kojega su ga oslobodili partizani. U svibnju 1944. bio je u Drvaru. U protunapadu na padobrance pao je i ostao ležati među mrtvima i ranjenicima. Tu je dobio prvi napad i od tada ih ima učestalo i do 12 puta na dan. Evakuiran je u Italiju i bio je u engleskoj bolnici na Siciliji. U razgovoru naglašava da su mu engleski liječnici kazali da bolest može izliječiti samo kada bude imao „svaku zadovoljštinu“. Nediscipliniran je, odbija svaki rad i zanimanje jer se smatra bolesnim. Na svaku primjedbu odgovara napadom. U napadu udara se snažno šakom u prsa i viče:“ Tako ću ja tebe, majku ti bradatu!" Ivicom dlana prelazi preko vrata kao da kolje i u isto vrijeme krklja i uzdiše govoreći „Gle, koliko se ne da ubiti“. Smirivši se malo drži govor „ Braćo, drugovi, ja sam pao među pet stotina leševa naših palih boraca koji su dali sve od sebe, i tu sam dobio napad živaca. Nisam ovo dobio u tuđoj štali, nego u borbi. Dragi drugovi, moji mili borci, neka je slava našim palim borcima, invalidima i našim živčanim bolesnicima. A ne da radimo.“Tijekom sljedećeg napada istoga dana konopcem je sebi vezao omču oko vrata i konopac privezao za ogradu. Govori „Evo sam ga, druže komandire, vezao.“ Udara se svom snagom po grudima i tobože steže konopac. Ponovno govori „Evo koliko ga tučem i stežem, a on je još živ.“. Teško diše, krklja i ponovno ubrzano govori “ Gle, još krklja.“ Usprkos svoj sili i pokretima ni najmanje ne zateže omču koja mu je oko vrata. Jedan od prisutnih drugova je prerezao konopac na što je bolesnik odmah sjeo i i povikao „Odvezao se, majku mu njegovu. Eeee čekaj, sad ću ja tebe bolje svezati! Eto ovako! „ Potom je opet vezao omču oko vrata i konopac privezao za ogradu. Nakon toga cijela se igra ponavlja. Izgleda da je najveći problem dr. Kleina kao tvorca studije, a i ostalih liječnika koji su sudjelovali u liječenju oboljelih, bilo svrstavanje oboljenja u postojeće kategorije psihičkih poremećaja. Naglašava se da u svakom slučaju oboljeli nisu simulanti, zabušanti i saboteri, ali da ih se ne može smatrati duševno potpuno zdravim osobama. S druge strane, negira se mogućnost da ih se uvrsti u duševno bolesne osobe po kriteriju vlastite odgovornosti. Ovdje dolazimo do jedne od bitnih posebnosti napada u kojima se oboljeli tijekom napada nikada ne povrijede. Već smo naveli da početak napada ne počinje nasumičnim padom na tlo nego da više nalikuje na svjesno lijeganje. Zanimljivo je da dio oboljelih to i priznaje. Većina oboljelih izjavljuje prilikom pregleda da se ne sjeća ničega, a tek na pitanje što im drugi govore o tome, počinju opisivati svoj napad kao da su ga sami promatrali. Slučaj 2: Nenad J., 17 godina, automehaničar. Zarobljen u borbi od Kozaka te je nakon pet mjeseci pobjegao iz logora. Određen je da bude vozač. Poslije deset dana dobio je prvi napad i to dok je upravljao vozilom. Sjurio je vozilo u Neretvu, ali tako da nitko nije stradao. Usprkos tome, tri dana poslije ponovno su ga odredili da vozi kamion. Napadi su mu učestali i do sedam puta dnevno,ali je uvijek uspio zaustaviti kamion na vrijeme. Slučaj 3: Jože P., 19 godina, mašinista. Dana 5. studenoga 1944. zatrpan je u rovu od udara granate. Prema vlastitoj izjavi dva dana je bio u nesvjesti, a poslije toga dva tjedna nije mogao govoriti, ali je sve čuo i razumio. U takvom stanju dobio je prve napade. Po povratku govora, vikao je, zapovijedao i ponašao se kao da je u borbi. Krajem 1944. kao vozač je upućen u Dalmaciju. Na putu je doživio napad, ali je suvozač uspio zaustaviti kamion. Više je puta doživio napad za vrijeme vožnje, no svaki puta je na vrijeme zaustavio vozilo.

Prvi je pokušao analize ovakvih ponašanja dati dr. Paul Parin, liječnik koji se kao kirurg 1944. godine priključio partizanima u Sloveniji, a kasnije je bio pridodan misiji švicarskog Crvenog križa te je radio u Zagrebu i Prijedoru. Godine 1948. u Švicarskoj je objavio studiju „Die Kriegsneurose der Jugoslawen“ (Ratna neuroza Jugoslavena), u kojoj je na 22 stranice iznio svoja zapažanja i zaključke o ovoj netipičnoj pojavi. Dr Parin je bio Freudov sljedbenik te se njegovi zaključci temelje na doslovnoj primjeni pravila i tumačenja ove škole. Dr. Parin izvlači zaključak da ova vrsta ponašanja bolesnika ima ishodište u uskraćivanju i lišavanju u odnosu na spolni nagon osobe. Ovo objašnjava činjenicom da su spolni odnosi između muškaraca i žena u partizanskim postrojbama bili apsolutno zabranjeni te da je svaki prijestup na tom području kažnjavan smrću. Također, pretpostavlja smrtnu kaznu za prostituciju te osobe koje su tijekom rata oboljele od zaraznih spolnih bolesti. Postojanje ovakvog sustava prisile, po njemu, dovodi kod boraca do stalnog straha od kastracije. U borbenim postrojbama pojedinac je stvarao jedno novo Nad-ja koje se poistovjećivalo s istaknutim borcima, narodom i borbenom postrojbom. Ovakvo Nad-ja davalo si je oduška u pojačanoj agresivnosti koja svoj stvarni oblik dobiva u jurišu kao osnovnom obilježju partizanskog načina ratovanja, koji je kako dr. Parin tumači, bio način bježanja prema naprijed iz stanja stalnog straha. Strah je bio stvaran, ali djelomično i strah od vlastite savjesti kojeg pojedinac nije bio ni svjestan. Količina straha smanjivala se jurišom u borbi, ali i snažnim oživljavanjima homoseksualnih bratskih vezanosti u postrojbama. Ovu tvrdnju dr. Parin potkrepljuje, za njega, pretjeranom brigom za ranjenike. Po dr. Parinu oboljenja su se počela pojavljivati tek u kasnijim godinama rata kada se stvorila pozadina i sigurni uvjeti za život i boravak. U svojoj studiji izričito tvrdi da u borbenim postrojbama nikada nije došlo do pojave oboljenja. Kod ostalih pojava psihičkih oboljenja uzrokovanih ratnim zbivanjima oboljela osoba nije bila sposobna za daljnji nastavak borbe, dok je oboljeli partizanski borac i dalje bio raspoložen i spreman za borbu. Bolest nastupa u trenutku kada je oboljeli povučen iz borbe te kada je bolje hranjen. Po dr. Parinu u tom trenutku dolazi do iznenadnog nagomilavanja spolnog nagona koji u sudaru s usađenim strahom dovodi do fizičkog oslobađanja kroz histerični napad. Slučaj 15: Stanko M., stariji vodnik, 21 godina, seljak, nepismen, u borbi od 1943. godine, odlikovan za hrabrost. Uvijek je volio borbu i svaki put se dobrovoljno javljao za najteže zadatke. Krajem 1944. godine kontuzovan i dopremljen u bolnicu. Treći dan po dolasku u bolnicu dobio je prvi napad „od nerviranja što nije mogao da učestvuje u borbi kada je najjača“. U napadu bolesti nabadao je ustaše na bajonet. Smatra da „živčani“ moraju imati isti tretman kao i ostali invalidi, jer su „istrgani“, pa ni kada se vrate kući ne mogu da rade.

Slučaj 19: Milorad M., borac, 19 godina, ranjavan u borbi i odlikovan za hrabrost. Degradiran iz čina poručnika radi vlastite krivnje koju priznaje. Prvi napad dobio je na plesnoj zabavi kada ga je djevojka „civilka“, koju je zamolio za ples, odbila pred njegovim drugovima. Bilo mu je teško. Mrak mu je pao na oči te se onesvijestio. U napadu je predvodio juriš, prikazivao kako je ranjen i kako ga nose u bolnicu. Napadi se ponavljaju dva do tri puta dnevno, između ostaloga i kada misli na djevojke. Kaže da svaku noć sanja borbu i djevojke. Slučaj 20: Ilija K., borac, 20 godina, seljak. U borbi od 1943. godine. Oca su mu ubile ustaše 1941. godine. Tijekom 1944. godine izginuli su mu svi najbolji prijatelji s kojima je krenuo u rat. Prvi napad dobio je u svibnju 1945. godine. Navečer u krugu vojarne on i ostali borci sjedili su i pjevali. On je uvijek bio društvena osoba i dobar pjevač. Sjetio se svojih poginulih drugova. Bilo mu je žao što su poginuli, a on je ostao živ. Steglo ga je u prsima, srce mu je bilo teško i veliko, počeo je drhtati, izgubio je vid te pao u nesvijest. U napadu je jurišao, tukao ustaše, spominjao mrtve drugove i plakao za njima. Sada dobiva napade naročito kada primijeti kada se drugovi međusobno loše odnose. Prije napada uvijek mu je teško oko srca. Poslije napada se osjeća lak i veseo, a „srce mu dođe čisto kao staklo“. Kod kuće ima djevojku koju nije vidio od 1944. godine, kada je s njom proveo dva i pol sata. Kao najugroženiju rizičnu skupinu dr. Parin obilježava mlade borce iz primitivnih sredina koji su isti tren bili dovoljno primitivni da u potpunosti padnu pod utjecaj okoline, a u isto vrijeme i dovoljno inteligentni da se s okolinom poistovjete i stvore svoje novo Nad-ja.

Po njemu, drugi bitan preduvjet razvijanja oboljenja je sama primitivnost organizacijske strukture partizanske postrojbe te nedostatak očinske figure časnika koji zapovijeda postrojbom. Na ovoj tvrdnji radi razliku između opisanih primitivnih oboljenja i onih koji se pojavljuju u civiliziranim vojskama gdje pojedinac smatra pretpostavljenog ocem i gdje je glavni opaljivač bolesti bojazan da se ne izgubi naklonost časnika - oca. „Ratna neuroza jugoslavena“ objavljena je 1955. godine. Dr. Klein se ne trudi opovrgnuti iznesenu teoriju, ali jednostavno zaključuje da je dr. Parin u iznošenju svojih dokaza i teorija pretjerao, a posebno u odnosu na zabranu i kažnjavanje svakog oblika muškoženskih odnosa. Izgleda da je dr. Parin nasjeo na jedan od stvorenih mitova narodnooslobodilačke borbe. Nesumljivo je da je možda ovakvih slučaja i bilo, ali oni se odnose najvjerojatnije na prvu fazu borbe „proleterskih“ postrojbi i izvorne „proleterske“ čistoće. S povećanjem broja boraca i prijelazom s dobrovoljnog pristupanja na mobilizacijski sustav popune postrojbi, ti su se kriteriji drastično ublažili. Parovi su se na vlastiti zahtjev mogli vjenčavati, ali su po vjenčanju bili razdvojeni u odvojene postrojbe što je najvjerojatnije bio slučaj i u „civiliziranim“ vojskama. Ovu tvrdnju možemo potkrijepiti i statističkim izvješćima iz 1944. i 1945. godine o broju slučaja spolnih bolesti i oboljelih u pojedinim područjima i bolnicama te o potrebama stavljanja istih u izolaciju. Moram izraziti ozbiljnu sumnju i u tvrdnju da se izvanbračna nevjera, također, kažnjavala smrću. Eventualnoj odgovornosti uglavnom je podlijegao prekršitelj ukoliko je obnašao neku dužnost ili imao čin. U pravilu kazna je bila smjena ili oduzimanje.

Dr. Klein opovrgava i drugu tezu dr. Parina o primitivnosti organizacije partizanske postrojbe i nepostojanju vodeće uloge časnika. U prvom redu pita se tko je onda u postrojbi provodio prisilu ukoliko nije postojao nadređeni časnik - otac. Ovu tvrdnju možemo potkrijepiti i jednostavnom poredbom između ustroja njemačke pješačke pukovnije iz 1944. godine i jedne od partizanskih divizija. U pješačkoj pukovniji njemačke vojske po ustroju je bilo 48 časnika, 311 dočasnika i 1628 vojnika. Znači, na jednog časnika dolazilo 6,47 dočasnika ili 33,91 vojnika. Na jednog dočasnika dolazilo je 5,23 vojnika, odnosno jedan časnik ili dočasnik na 4,53 vojnika. Ukoliko ovo usporedimo npr., s brojnim stanjem 9. dalmatinske divizije od ožujka 1945. godine vidjet ćemo da u ovoj dalmatinskoj partizanskoj postrojbi jedan časnik dolazi na 1,97 dočasnika ili 21,50 vojnika. Na jednog dočasnika dolazi 10,87 vojnika. No ne smijemo zanemariti da su se u diviziji nalazili još i politički rukovoditelji kojih je bilo jedan na svakih 17,89 časnika, dočasnika i vojnika. Jedan časnik, dočasnik i politički rukovoditelj dolazio je na svakih 5,19 vojnika. Ukupno je u 9. diviziji po spisku bilo 345 časnika, 472 politička rukovoditelja, 682 dočasnika i 7419 vojnika. Ukoliko ovom broju pridodamo još i članove Komunističke partije, koji su sigurno imali ulogu autoriteta, dolazimo do zaključka da je pritisak autoriteta bio isti, a možda čak i jači nego u njemačkoj vojsci. Zanimljiv je podatak da su od ukupno 8918 pripadnika 9. divizije 269 bile žene što iznosi 3,01% , ali da je od tog broja 169 bilo na zapovjednim i rukovodećim mjestima što iznosi 11,27% od ukupnog broja zapovjednog i rukovodećeg kadra postrojbe. Za razliku od dr. Parina, dr. Klein smatra da je možda čak i veći utjecaj na pojavu oboljenja imala nezadovoljena težnja za priznanjem. Za vrijeme borbe ta težnja se uglavnom zadovoljavala junačkim pothvatima koji su nagrađivani promaknućima, isticanjima i divljenjem drugova. U vrijeme žestokih borbi uslijed pogibije i ranjavanja časnika i rukovoditelja, uvijek je postojala mogućnost brzog napredovanja i afirmacije koja je sa sobom uz odgovornost nosila i određene privilegije u smještaju, odjeći i prehrani. Završetkom borbi ili povlačenjem u pozadinu težnja za isticanjem teže se ostvarivala. Povratak u prosječnost neki pojedinci jednostavno nisu mogli prihvatiti. Napadi „živaca“ jednostavno su predstavljali prikazivanje svojih potraživanja radi nedovoljno cijenjenih pothvata i žrtava.

Slučaj 21: Bećir B., 18 godina, borac, pismen, seljak. Stupio u NOV u kolovozu 1943. godine.Tijekom rata pet puta ranjavan. Odlikovan za hrabrost. Smješten u bolnicu u siječnju 1945. godine radi bolesti pluća. Dana 31. srpnja vraćen u postrojbu. Prema vlastitom mišljenju trebao je dobiti poštedu od redovnih vojničkih poslova. Pošto su ga natjerali da odmah obavlja sve dužnosti dobio je prvi napad dana 2. kolovoza. Napadi su učestali i do devet puta u jednom danu. Slučaj 4. Velizar P. 19 godina, zastavnik, oženjen. Početkom 1943. godine otišao je u Bugarsku da tamo organizira partizanske odrede. U listopadu 1944. godine ranjen je i zarobljen od mađarske vojske. Određen za streljanje, ali je uspio pobjeći. Dana 29. svibnja prilikom razvođenja straže, prilikom vraćanja u vojarnu, pomislio je na to kako mu je sestra streljana od Nijemaca, kako mu se otac još uvijek nalazi u zarobljeničkom logoru, kako on sam nije završio školu i dobio napad. Iz strojnice je ispalio rafal na drugove misleći da su neprijatelji, ali nikoga nije pogodio. U napadu je razgovarao s bugarskim kurirom koji mu je davao pismo. Prilazio čamcem preko rijeke, govorio kako je ranjen. Napadi se pojavljuju u neredovitim razmacima. Jedno vrijeme imao ih je i do 12 na dan. Slučaj 9: Niko N. , 20 godina, nepismen, seljak. Dragovoljno stupio u partizane 1942. godine. Tri puta ranjavan. U napadu govori o borbama. Sam veli da je napade dobio od „sekiracije što je rat završen, jer se sada borcima postavljaju zadaci kakve on, kao nepismen, ne može i neće da vrši. Volio bi da rat još uvijek traje. Stalno je nezadovoljan, hoda uokolo sa batinom, prijeti i huška ostale, oštro izjavljuje da on ni na kakav rad neće ići, da se on nije u Crnoj Gori i drugdje borio da bi sada u Banatu radio. Svojevoljno napušta krug bolnice, ne priznaje rukovoditelje i odbija surađivati jer „ne voli ljude koji se prave važni“. Slučaj 13: Miša M., 20 godina, potporučnik. Ima malu maturu, napade je dobio na radiotelegrafskom tečaju, jer slabo čuje, a ne želi biti posljednji. Jednom je dobio napad na satu političke nastave jer je jedan drug kritizirao njegovo izlaganje. Vrlo je ambiciozan i želi ostati politički rukovoditelj. Slučaj 18: Nikola P., 24 godine, vodnik, seljak, nepismen. Teško se i nespretno izražava. Školu nikada nije pohađao, ne zna nabrojati mjesece u godini i teško rješava jednostavne matematičke zadatke. Prvoborac iz 1941. godine. Od 1942. godine nije bio kod kuće i ne zna za obitelj. Misli da su svi mrtvi. Prvi napad dobio je prije dva mjeseca kada su ga iz njegove borbene postrojbe premjestili u stožer vojske. Napad je bio „opak“. Bacao je bombe, pucao iz strojnice, radio „sve kao u borbi“, vikao i razbijao. Napadi su se ponavljali i do deset puta u jednom danu. U daljnjim napadima žalio se na „nepravdu i govorio kako je gol i bos, kako nema čistoće“ i kako se za to „on nije borio“. Slučaj 22: Salko B., 20 godina, nepismen. Izbavio se iz ustaškog logora potkupivši zapovjednika. U partizanima od 1942. godine. Ranjavan tri puta i odlikovan za hrabrost. U svibnju 1943. godine na Romaniji su kraj njega poginuli drug i drugarica koji su s njim bili u logoru. Voljeli su se više nego braća i sestre. Bilo mu je teško. Mjesec dana nakon toga dobio je prvi napad. U napadu je jurišao i javljao da su mu drug i drugarica poginuli. Od kraja 1943. godine do kraja rata nije imao napade. Bio je u bolnici radi rane na obrazu i tu se „sekirao“ što nema vijesti od kuće, što je nepismen, što drugi na političkoj nastavi zapisuju i što bolje znaju. Nakon zaliječenja rane određen je za stražu ispred bolnice. To ga je povrijedilo što njega kao reumatičara, određuju za tako napornu službu. Dobio je napad te je oslobođen dužnosti. Dobio je napad kada mu je nadređeni desetar zabranio da šeta s jednom drugaricom. Desetar je pozvao stražu na što je Salko napao stražara i pokušao mu oteti oružje – dobio napad.

Dr. Klein u skoro dvadeset posto iznesenih slučajeva oboljenja smjelo iznosi tvrdnju o postojanju etičkog konflikta kod oboljele osobe. Veliki dio oboljelih u ratu je izgubio nekoga iz svoje obitelji ili blizine. Ovakav gubitak budi nagon za osvetom koji je uz to u pojedinim krajevima smatrao moralnom obvezom ukorjenjenim u narodnim predanjima i tradiciji. No, zadovoljenje ovakve potrebe za osvetom u oštoj je suprotnosti s kršćanskim i drugim religioznim učenjem o grešnosti osvete i ubijanja  o potrebi praštanja. Snaga tog učenja, koje je usvojeno u ranom djetinjstvu i u doba mira, suprostavila se sa žudnjom za osvetom i ratnim strahotama, što je naročito utjecalo na pojavu unutrašnjeg sukoba i sloma kod mlađih osoba. Slučaj 10 : Dragan. M., 19 godina, borac, , nepismen, seljak. Dobrovoljno se javio u NOV 1942. godine, ali je zbog slabog zdravlja odbijen. Ponovno se dobrovoljno prijavio 1944. godine, kada je i primljen. Često je morao strijeljati osuđene protivničke vojnike. To je i činio, ali nerado uz osjećaj nelagode. Na Božić 1944. godine nakon jednog od takvih strijeljanja dobio je prvi napad i to se nadalje ponavljalo svakodnevno po 10 do 12 puta. Nakon hospitalizacije napade dobiva samo kada se naljuti. Napade ljutine dobiva kada kod ostalih drugova primijeti nedisciplinu. Sam se ponaša vrlo uzorno i disciplinirano.

Slučaj 12: Živadin P., 18 godina, poručnik, pismen, automehaničar. Stupio u NOV 1941. godine. Bio zatvoren u logoru iz kojega je uspio pobjeći. Tijekom rata četiri puta ranjavan. Prije godinu i pol dana zapovijedao je strijeljanjem 46 osuđenih pripadnika protivničke vojske. Na ovu dužnost javio se dobrovoljno, smatrajući da će na taj način osvetiti smrt oca i brata te za patnje i batine koje je preživio u logoru. Poslije izvršenog strijeljanja stalno je sanjao o tome. Jedne noći, naglo je skočio u snu, te u nesvjesnom stanju izdavao zapovijed „Pušku puni, u grudi nišani, pali!“. Dva dana poslije toga dobio je napad u kojem je dahtao, ujedao se za ruke, zapovijedao strijeljanjem, psovao fašiste i vikao „I ja sam mučen dosta, zaslužili su to!“. Slučaj 16: Rodoljub B., 21 godina, borac, pismen, seljak. Stupio u NOV u ožujku 1944. godine. Prvi napad je dobio, i to kako sam misli, zato što je strijeljao osuđene ustaše. Službovao je kao stražar u logoru za zarobljenike te je prema istima bio strog, jer je smatrao da takav mora biti. Kada je dobio zapovijed da sudjeluje u strijeljanju, istu je prihvatio i sudjelovao. Poslije se pokajao zato što nije rekao da je za to suviše slab. Dobio je napade u kojima nije govorio o strijeljanju, nego o straži u logoru, tjeranju zarobljenika na rad i slično. Uvijek je bio pobožan i volio je ići u crkvu. Tih je, povučen i osjetljiv. Izjavljuje da po izlječenju ne bi htio vratiti se na dužnost u logoru zato što se boji da se napadi ne bi ponovili u trenutku kada bi ponovno vidio ustaše. Napadi su se ponavljali svakodnevno tri do četiri puta, a sada vrlo rijetko. Slučaj 17: Stevo T., 21 godina, satnik, pismen, seljak. Stupio u NOV 1941. godine. Tijekom rata pet puta ranjavan. Napade ima od siječnja 1944. godine. Dobio je obavijest da su mu svu obitelj pobile ustaše te je odlučio prvom prilikom osvetiti se. Ubrzo su u borbi zarobili 28 njemačkih vojnika. Osobno, u stanju velike uzbuđenosti počeo je ubijati zarobljenike. Odjednom se onesvijestio te nakon toga vikao „Moram da osvetim svoje!“, otvarao je i čitao pismo, zapovijedao. Napadi su se ponavljali, a ponekad ih je dobivao i u snu. Na kraju studije dr. Klajn sistematizira tipove napada te ih dijeli u tri grupe. U prvu grupu svrstava demonstrativne napade koje dobivaju osobe koje doživljavaju neki ukor, uskraćivanje nečega na što polažu pravo ili osjećaj zapostavljenosti. U pravilu, ovakav napad dolazi uvijek u javnosti pred publikom. Prema sadržaju mogu biti napadi u kojima oboljeli prikazuje svoje junačko djelo ili zasluge ili napad u kojem izražava žaljenje na zapostavljanje ili opravdanje radi prijekora nadređenog. U drugu grupu napada svrstava detenzivne napade koji ne teže za samoisticanjem. U posebnu značajnu skupinu ovih napada ulazi i opisana grupa „osvetnika“ sa svojim nesvjesnim osjećajem krivice. U ovom slučaju oboljeli uglavnom osjete da će dobiti napad te se povlače na zaklonjeno mjesto bez publike. Tijekom napada oboljeli se brani od nesvjesnog samooptuživanja pronalazeći razloge za svoje postupanje, zadovoljava svoju težnju za osvetom i kažnjava samog sebe putem identifikacije sa žrtvama. Treći tip napada je tendenciozni i ide za postizanjem određenog cilja. Ovakvi napadi su javni, uzastopni i često se izvode sa znatnim intezitetom. Cilj napada je da se okolinu podčini zamaranjem i zastrašivanjem. U ovoj grupi izdvajaju se dvije podgrupe oboljelih. U prvoj podgrupi nalaze se oboljeli čiji napad u početku ima obilježja detenzivnog napada koji postupno prelazi u tendenciozni napad te posebna vrsta tendencioznih napada tijekom kojih oboljeli ne liježe na pod te oboružan nekim predmetom hoda uokolo zatvorenih očiju, pipajućući predmete i ljude, prijeteći neprijatelju. Kada naiđe na drugu osobu, opipava ga, tobože traži neprijatelja i odlazi dalje u potragu. Takvo stanje može potrajati i nekoliko sati. Ovakve bolesnike nazivaju „mjesečari“.

Zgodno bi bilo vidjeti kako su se okolina i medicina nosile s ovim oboljenjima. Kao što smo rekli, prvi slučajevi oboljenja pojavili su se tijekom 1943. godine. Uvjeti ratovanja i medicinska skrb bili su loši. Oboljeli je napad dobivao u svojoj postrojbi i poznatom okruženju te je bio okružen poznatim ljudima. Normalno je da su mu tijekom napada prisutni nastojali pružiti pomoć. Uglavnom su ga za vrijeme napada htjeli držati i sputati da ne bi povrijedio sebe ili ostale. Oboljele se polijevalo hladnom vodom i šamaralo, podnosilo pod nos jaki neugodni miris (amonijak ili slično) ili davalo jaki sedativ (morfij ili slično). Tim sredstvima mogao se napad ponekad prikratiti, ali ne i spriječiti sljedeći. Oboljeli je vremenom postao opasnost i teret za potrojbu te se pojavom većeg broja oboljelih pristupilo izdvajanju istih iz postrojbi. Za očekivati je bilo da je i u dobrom dijelu slučajeva bilo i nerazumijevanja oboljenja te je oboljeli bio označen kao „simulant i kukavica“ koji je bio izložen osudi svoje okoline. Već krajem 1943. godine u Bosni imamo slučajeve stacionara za oboljele „jurišante“ uz postojeće partizanske bolnice. U ovakvim stacionarima oboljeli su bili izolirani i čuvani bez značajne medicinske pomoći. Dio oboljelih, kod kojih su napadi prestali, vraćen je kao izliječen u postrojbu.

Krajem rata, kada se broj oboljelih povećao i kada su se nakon oslobađanja Srbije i Beograda stvorili uvjeti za bolničko lječenje, oboljeli su smještani u bivšu bolnicu za duševne bolesti u Kovinu u Srbiji. Prema opisu dr. Kleina u ustanovi koja je nazvana „Institut“, uvjeti su u početku bili kaotični. Uz oboljele „jurišante“ u Institut je upućen i izvjestan broj pravih psihopata. Dio oboljelih bio je naoružan i nasilan. Osoblje Instituta bilo je izloženo stalnim prijetnjama. Unatoč tome, došlo je do nenadanog napretka koji su izazvali sami bolesnici koji su se među sobom podijelili u dvije skupine. Dio bolesnika se izdvojio u grupu koja je bila spremna za rad i suradnju. Napredak je postao vidljiv sve do trenutka kada je u Institut stigao vojni zapovjedni kadar i oružana straža koja nije bila pripremljena za ovakav rad te je odmah došla u sukob s bolesnicima. Dio zapovjednog kadra bio je pretjerano popustljiv prema bolesnicima, a dio je smatrao da će bolje moći utjecati na oboljele od liječnika nekim svojim metodama. Straža je bila sastavljena od ročnika te nije imala nikakvog ugleda kod starih boraca. Većina ih se bojala oboljelih te se svakom prilikom od istih sklanjala, a ne rijetko tijekom dana i zaključavala u svoje prostorije. U Institut su upućivane grupe oboljelih od oko 50 osoba. Koliko se može zaključiti iz studije dr. Klajna, rad Instituta nije bio uspješan. Dr. Klajn za ovo u potpunosti krivi vojno-disciplinska i vojnosudska tijela Jugoslavenske vojske i psihijatrijske odjele ustanova iz kojih su upućivani bolesnici. Ukoliko ovu tvrdnju uzmemo ozbiljno onda je pojava oboljenja tijekom uspostavljanja čvrste vojne strukture na završetku rata Jugoslavenske vojske prebacila ovo pitanje u domenu disciplinske i sudske odgovornosti. Ne možemo tvrditi, ali izgleda da je udaljavanje oboljelog pojedinca iz postrojbe i upućivanje na liječenje vršeno u disciplinskom ili sudskom postupku. Karakter ovog postupka je sigurno bio obvezan i prisilan što potkrepljuje činjenica da je za odlazak s Instituta bila potrebna otpusnica. Nije mi poznato da li je u ovom postupku osim upućivanja na liječenje dolazilo i do drugih posljedica za oboljelog pojedinca kao što su oduzimanje čina ili gubitak službe. Drugi problem predstavljali su psihijatrijski odjeli koji su u Institut slali i čisto psihičke bolesnike koji u svakom slučaju nisu smjeli biti pomiješani s „jurišantima“. U pomiješanim grupama dio psihopatskih bolesnika preuzimao je ulogu vođa te potencirao agresivnost cijele skupine. Liječenje oboljelih provođeno je raznim oblicima pedagoških i radnih terapija te individualnim radom s bolesnicima. Izgleda da su uspjesi bili relativno mali. Stanje će najbolje prikazati pismo koje je dr. Klajn primio od jednog otpuštenog bolesnika: „Druže majore ja sam stigao u moju postrojbu i predao otpusnicu 14. rujna 1945. Na putu smo bili dosta sa napadima, ali ipak nismo nikakve gluposti pravili. Mi se vam svi zahvaljujemo na vašem zalaganju prema nama: baš na protiv mi smo bili nerazumni. Zato vam se zahvaljujemo u ime svih drugovana vašem drugarstvu prema nama. Kako ste vi sa novim bolesnicima, ja znam da će biti bolji od nas, ali ni mi nismo svi jednaki, bilo je izuzetaka među nama.“ Iz pisma je vidljivo da se napadi i dalje nastavljaju te se postavlja pitanje što je s oboljelima dalje bilo. Studija spominje brojku od oko 3000 oboljelih. Ne odgovara nam i na pitanje kakva je bila daljnja sudbina oboljelih. S obzirom da je studija izdana deset godina nakon završetka rata te da u njoj nema nikakvih podataka o rezultatima liječenja i sudbinama bolesnika, nameće se zaključak da je cijeli problem pao u zaborav, a da su bolesnici završili zaboravljeni na marginama tadašnjeg društva.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

GU
gumbar
11:42 15.05.2016.

ne skidaj komentar .-udalo.

Avatar zvrdalo
zvrdalo
09:11 14.05.2016.

da li su imali ludilo poput Žile Friganovića ?