Uz svu silu informacija kojima obiluje, u „Filmskom leksikonu“ (LZ Miroslav Krleža, 2003.) mogu se naći precizne, a jezgrovite definicije sviju filmskih rodova. Dokumentarni je film definiran kao filmski rod kojega obilježava težnja da svjedoči o perciptivno zatečenim zbivanjima. Natuknica dalje kaže kako spomenuti filmski rod teži prikazivati zbivanja koja su se doista dogodila pa je pitanje istinitosti važan element njegova doživljavanja i procjenjivanja. Igrani film je, pak, kao filmski rod usredotočen na uobičajeno narativno predočavanje zamišljenih svjetova i zbivanja. Ti svjetovi mogu odgovarati potvrđenim mogućnostima našeg svijeta, ali mogu i izobličavati karakteristike i prikazivati zbiljski nemoguće, ali zamislive svjetove. Negdje na granici definicija ovih dvaju filmskih rodova, premda nespomenut (!), tvori pseudodokumentarni film, u engleskom govornom području poznat pod kovanicom „mockumentary“.
Radi se o žanru igranoga filma, koji nastoji stvoriti privid dokumentarnog filma i to na način da fiktivne, odglumljene događaje prikazuje onako kako bi ih, mahom u tehničkom smislu, prikazali autori dokumentarnog filma. Ukratko, u smislu naracije koristi se okvirno formom igranog filma, a vizualni dojam koji stvara prije bi stilski pripadao dokumentarnom filmu.
Najpoznatiji predstavnici pseudodokumentarnog filma su „This is Spinal Tap“, „Borat“, „I’m still here“ i „Zelig“, te jedan od najprofitabilnijih filmova ikada, „Blair Witch Project“ koji je svojedobno potaknuo globalnu maniju kada su gledatelji nasjeli na marketinšku podvalu da je riječ o autentičnom materijalu. Od onih koji se tematski bave ratovima možda i najpoznatiji jest „84 Charlie MoPic“.
Ne propustite od četvrtka, 5.2. u prodaji novi broj magazina Vojna povijest na svim kioscima za samo 19,99 kuna.