Rano topništvo srednjeg vijeka

Kao što je često slučaj s briljantnim izumima koji su zauvijek izmijenili svijet (na bolje ili na gore, to ovisi o stajalištu promatrača), tako se i za barut ne zna gdje je i kada točno nastao. Općeprihvaćena je pretpostavka da su ga izmislili kineski alkemičari u 9. stoljeću ili čak ranije, i to sasvim slučajno, tragajući zapravo za eliksirom mladosti.
Isprva korišten samo za zabavu, ubrzo je upotrijebljen i u vojne svrhe. Na rakete koje su prije koristili samo za vatromet, Kinezi bi pričvrstili zašiljene strijele i ispaljivali u smjeru Mongola koji su sve otvorenije pokazivali svoje osvajačke namjere. Ovakvo oružje bilo je izrazito neprecizno i k tome beznadno nepredvidivo pa je eventualno moglo prestrašiti mongolske konje, ali ne i nanijeti značajnije gubitke neprijatelju. I kao što se moglo pretpostaviti, to nije bilo dovoljno da bude zaustavljen napadač dovoljno odlučan i spreman na žrtve: takav se naposljetku pojavio u liku Džingis kana, imperijalistički nastrojenog utemeljitelja Mongolskog Carstva (najvećeg kopnenog carstva u povijesti), a koji je Kinu napao u 13. stoljeću. Kinezi, na svoju žalost, nisu dobro iskoristili višestoljetno poznavanje baruta pa su Mongoli na kraju prešli Veliki zid i pod vodstvom Kublaj kana (koji je u međuvremenu naslijedio Džingis kana) pokorili sve kineske države (u to vrijeme njih tri).