Krajem 16. i početkom 17. stoljeća Osmanlijsko je Carstvo sve više stagniralo, što je iznutra nagrizalo društveni ustroj i vojnu moć države. Sultanova je vlast toliko oslabila da su vodeću ulogu u državi preuzeli veliki veziri. Dok je Carstvo sve više zaostajalo i zapadalo u sve dublju krizu, europske su sile bile u sve većem usponu, kako gospodarskom tako i onom vojnom. Već početkom 17. stoljeća to im je omogućilo ravnopravnu borbu s Osmanlijama i zaustavljanje njihovih osvajanja. Oslabljeni vanjskopolitički položaj Osmanlijskog Carstva nastojao je velikim ratnim pohodom, popraviti veliki vezir Kara Mustafa-paša. On je pokušao osvojiti Beč i ostvariti ono što nije pošlo za rukom ni najvećim osmanlijskim vojskovođama na vrhuncu osmanlijske ekspanzije.
Pohodom na Beč 1683. Kara Mustafa je započeo Veliki (Bečki) rat (1683. − 1699.), koji će se pretvoriti u najveći osmanlijski poraz u povijesti. Iako je u mjesecu kolovozu više od 200 000 turskih vojnika opsjedalo Beč, 12. rujna doživjeli su katastrofalan poraz u bitci na Kahlenbergu, koji ih je natjerao na povlačenje. Turski poraz pod Bečom označio je konačni slom osmanlijske vojne premoći. Početni zanos nakon kršćanske pobjede potaknuo je 1684. godine papu Inocenta XI. za osnivanjem protuturske koalicije – Svete lige. Nju su uz Papinsku Državu sačinjavale Habsburška Monarhija, Poljsko-Litavska unija i Mletačka Republika. Zapravo, bio je to nastavak saveza sredozemnih zemalja iz 1571. osnovan u cilju zaustavljanja daljnje osmanlijske najezde ka Europi, a na poticaj pape Pia V. No Sveta liga Inocenta XI. imala je i svoj vojno- strategijski plan – osmanlijsku vojsku napasti na više različitih mjesta. I dok su napredovanje kršćanske vojske pratili ustanci naroda pod osmanlijskom vlašću, Mletačka Republika je nastojala osigurati svoje članstvo u Ligi ponovnim dobivanjem Krete, izgubljene u ratu sa Osmanlijskim Carstvom 1645. − 1669. (Kandijski rat).
U ovom novom, Morejskom ratu (1684. – 1699.), kao dijelu većeg ratnog sukoba zvanog Veliki turski rat, Sinj je bio krvava bojišnica. Predvođeni lokalnim glavarima, dio je cetinskog puka prešao Mlečanima i započeo učestale napade na sinjsko područje. Mletačke su vlasti podržavale upade domaćih bojovnika na turska granična područja, ohrabrujući neposluh lokalnog stanovništva prema turskim spahijama. Štoviše, Mlečani su još za Kandijskog rata, a zbog nedostatka vlastitih redovnih vojnih snaga, obnovili „cernide“, seoske čete uvedene još u 16. stoljeću, u koje su stupali domaći ljudi. Svemu navedenom moramo pridodati i vjersku komponentu. Ona je Mlečanima služila kao najpouzdaniji faktor, jer kao zaštitnici kršćana, omogućila im je povezivanje s katoličkim i pravoslavnim svećenstvom. Među prvim vojnim ciljevima bio je onaj o zauzeću sinjske tvrđave. U naredne tri godine poduzete su tri veće opsade. Potkraj lipnja 1684. bio je pokušaj manje grupe krajišnika za izvlačenjem osmanlijske posade iz sinjske tvrđave, no posada je predvidjela zasjedu i ostala unutar zidina. U idućim su se mjesecima glavari Stojan Janković, Smoljan Smiljanić, knez Franjo Posedarski i Šime Bortulčić potužili novom općem providuru Pietru Valieru kako nije ostvaren plan ratnog vijeća pod općim providurom Domenicom Mocenigom od 12. rujna. Naime, na sastanku je glavni zapovjednik Grimaldi tom prigodom predložio kako ispred Like, Hercegovine i Knina, ponajprije treba napasti sinjsku tvrđavu.
Iako ohrabreni informacijom kako Sinj čuva samo 70 sejmena (janjičarski pješaci) i 200-tinjak preplašenih i nenaoružanih građana, glavari se nisu mogli pouzdati u providura, jer on nije bio previše oduševljen ovom idejom. Naime, providur Valier dobro je poznavao sinjsku tvrđavu i njenu važnost. Opisuje ju riječima: „tvrđava je utvrđena više položajem, nego izgrađenim utvrdama. Položaj je veoma važan, jer ne samo što ima nadaleko pregled preko rijeke Cetine, nego i gospodari nad dolinom od trideset i više milja prostranoga i plodnog kraja“.