Uskoro su Puljani sa strepnjom dočekivali izvještaje o ranjenicima. Glasilo istarskih Hrvata Naša Sloga u izdanju od 10. rujna 1914. donosi i ime prvog ranjenog Puljanina, pripadnika 97. regimente, Ivana Balašića. Svakim sljedećim izdanjem popis ranjenika prevezenih u Trst bivao je sve duži, a strepnja sve veća. Kako zlo nikad ne dolazi samo, u Puli su se tijekom rujna 1914. pojavile slinavka i šap, na što je odmah zabranjen uvoz i izvoz papkara, suhe krme i stelje iz puljske općine. U dijelovima grada i općinama koji su bili prepoznati kao žarišta pošasti zabranjen je bilo kakav promet papkarima, što je neminovno dovelo do problema u transportu, kako ljudi, tako i dobara.
Natpisima u novinama "Pozor! Ne govorite nepromišljeno!" upozoravano je stanovništvo ratne luke da bi prema paragrafu 308 kaznenog zakona mogli zaslužiti kaznu zatvora do tri mjeseca svi oni koji javno iznose ili dalje šire uznemirujuće vijesti, proročanstva ili naklapanja koja bi se mogla odnositi na rat. Sve veća bivala je i cenzura tiska. O njoj nam zorno svjedoče izdanja u kojima su iz teksta izbacivani dijelovi koji nisu bili po volji vlastima. Vremenom je ta praksa postajala pravilom, pretvarajući listove tiskovina u svojevrsnu crno-bijelu šahovnicu. Ni ulaz u grad više nije bio moguć bez posebne dozvole vojnih vlasti. Problem je predstavljalo i prometovanje tramvaja. Budući da je povezivao prigradski dio grada s gradom, putnici su prilikom svakog ulaska tramvajem u grad bili detaljno kontrolirani.
FOTO: Iskaznica kojom se dopuštao ulazak i boravak u Puli
Dok su popisi ranjenika zauzimali sve više prostora unutar tiskovina, postajalo je sve očitije da bi se rat mogao protegnuti kroz zimu. U zimskim uvjetima čaj je jedna od vrlo dragocjenih namirnica pa se javila bojazan da bi se u takvoj situaciji mogle iscrpiti njegove zalihe. Kako bi doskočile toj bojazni, vlasti su pozvale uprave svih oblasnih pučkih škola da pod nadzorom učitelja djeca krenu s branjem lišća kupine. Svaka se škola morala pobrinuti da pobrano lišće osuši i suho privremeno spremi. Lišće se trebalo brati prije mraza, pa je valjalo odmah pristupiti branju i sušenju lišća od kojega se u slučaju potrebe mogao pripremiti čaj.
Gradske su vlasti krajem listopada 1914. uredbom odredile nove cijene živežnih namirnica. Promjena cijena odnosila se na najpotrebnije namirnice, brašno i kruh. Tako su nakon samo dva mjeseca bijelo brašno i bijeli kruh poskupjeli za 10 posto, dok je crni kruh poskupio za čak 30 posto. Žuto brašno, odnosno kukuruzna krupica, koja se najčešće i kao jedino jelo nalazila na trpezama gradske sirotinje, doživjela je nevjerojatan rast cijene od gotovo 80%. Razlozi ovakvom povećanju cijena leže u problemu s opskrbom žitom. Tako je u istom tom razdoblju Gospodarski savez za Istru zatražio od istarskih seljaka da vrate žito koje su dobili za sjetvu, pod opomenom da će im u suprotnom isto naplatiti po cijeni od jedne krune po svakoj vreći sjemena. U istom smjeru ide i preporuka o štednji pšeničnog brašna iz prosinca 1914. u kojoj se stanovništvu Pule preporučuje miješanje pšeničnog brašna s drugim brašnom, a za višak se nalaže da se pusti u prodaju kako bi ga svatko imao u minimalnoj mjeri.
Tijekom vikenda 23. i 24. listopada ratne 1914. Pula je imala priliku ugostiti prijestolonasljednika nadvojvodu Karla Franju Josipa (Karlo I. Austrijski). Tom je prigodom nadvojvoda posjetio mnoge vojne brodove usidrene u glavnoj ratnoj luci moćne Monarhije, kao i utvrde koje su s obližnjih uzvisina budno čuvale pulsku luku. Vremena se našlo i za posjet utvrdama smještenima na brijunskom arhipelagu, kao i za kratki posjet osam kilometara udaljenom Medulinu. Prijestolonasljednik je ratnu luku posjetio u više navrata, a svojom posjetom počastio ju je i u ulozi cara, 27. listopada 1917., kada je u jeku rata cijeli dan u odori velikog admirala razgledavao brijunske utvrde, mornaricu i podmorničke postaje.
Dok su se u tisku redali pozivi za novačenje, a novačke komisije imale pune ruke posla, stanovništvo ratne luke nije posustajalo od pomoći obiteljima nastradalih na bojištima. U sklopu humanitarne akcije sabiranja zlata, novca i ostalih vrednota poznate pod nazivom Zlato za željezo, zabilježen je masovan odaziv Puljana. Akcija je provođena diljem Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a naziv je bio potpuno primjeren budući da je svaki donator zauzvrat dobivao željezni prsten. Tako su pulski donatori za predmete od plemenitih kovina ili za gotovinu u minimalnom iznosu od pet kruna dobivali prsten Srebrnog križa na kojemu je bio istaknut natpis na hrvatskom, talijanskom ili njemačkom jeziku i godina sabirne akcije, primjerice Dadoh zlato za željezo 1914. A. S. K. Akcija se provodila u pisarnici Crvenog križa u Puli, a sav je prihod bio namijenjen obiteljima poginulih vojnika. Velikodušnošću su se istaknuli i financijski činovnici i namještenici pulskog kotara koji su, uz prikupljenih 2000 kruna za različite humanitarne aktivnosti tijekom 1914., za ratnu pripomoć izdvajali jedan posto svojih plaća.