Poslije knjiga o austrougarskim bojnim brodovima, krstaricama i podmornicama konačno su na red došli i razarači. Niz članaka o carskim i kraljevskim razaračima Austro-Ugarske Monarhije objavio sam prije gotovo 30 godina u vojnoj reviji Hrvatski vojnik, ali u međuvremenu sam došao do niza dodatnih podataka o tehnici, povijesti i službi tih brodova te je od tih članaka ostao samo kostur, kojega sam sustavno popunjavao kompilacijom starih i novih izvora.
Najbolji podatci mogu se naći u knjizi F. F. Bilzera Die Torpedoschiffe und Zerstörer der k.u.k. Kriegsmarine 1867-1918 (vidi i popis literature), a podatke o službi pojedinih brodova našao sam i u knjizi W. Aichelburga Register der k.u.k. Kriegsschiffe. Najnoviji i najopširniji izvor su tri knjige E. Siechea Zeittafel der maritimen Kriegsereignisse der k.u.k. Kriegsmarine (Kronološke tablice ratnih zbivanja na moru c. i kr. mornarice) za godine 1914.-1916., 1917. i 1918. Imena zapovjednika brodova mogu se naći u - još davne 1933. godine - objavljenom standardnom djelu H. H. Sokola Österreich-Ungarns Seekrieg 1914-18, koje je izlazilo u nastavcima i poslije je uvezivano, posebice u prilozima te knjige (Textbeilagen) s flotnim popisima (Ordre de bataille) i imenima brodskih zapovjednika u određenim razdobljima. Imena zapovjednika u međurazdobljima i tijekom pojedinih operacija navode se uz pojedina poglavlja tog djela koje ima opseg od gotovo 800 stranica. Veliku pomoć predstavljala je i austrijska revija Marine – Gestern, heute, objavljivana od 1974. do 1988. godine u Austriji, s nizom tematskih članaka, također i nova revija Österreich maritim koja izlazi u Austriji od 2001. godine, kao i niz knjiga, brošura i članaka drugih autora koje se navode u literaturi. Izgled pojedinih brodova lijepo je prikazan u skicama i nacrtima iz pera austrijskih autora E. Siechea, P. Schupite, F. Praskog i F. F. Bilzera, mađarskih brodomaketara Ferenca Orbána i Pétera Kovácsa, Danijela Frke iz Hrvatske i drugih. Talijanska udruga Navimodellisti Bolognesi također je objavila nacrte c. i kr. razarača u talijanskoj službi, poput razarača Grado, bivšeg Triglava II.
Sustavni i kronološki pregled svih pomorskih operacija može se naći u mojoj knjizi o pomorskom ratu na Jadranu od 1914. do 1918. godine, a u opisima službe pojedinih razarača navodi se u kojim su operacijama sudjelovali, pri čemu se same operacije ne opisuju detaljno, osim ako su bile značajne za pojedini brod.
Austro-Ugarska je morala kao velesila raspolagati bojnom flotom, jer su potkraj 19. i početkom 20. stoljeća oklopnjače i suvremeni bojni brodovi – Dreadnoughti – bili mjerilom snage pojedine države, čak ako je bila kontinentalna, a ne pomorska sila, poput austrougarske monarhije. Bojna flota služila je tijekom Prvoga svjetskog rata kao sredstvo odvraćanja i svojom nazočnošću trebala spriječiti pokušaje protivničkog iskrcavanja na jadranskoj obali. Isplovila je samo u tri navrata: 7. kolovoza 1914. godine, kako bi dočekala brodove Goeben i Breslau njemačke Sredozemne divizije (koja je proslijedila dalje u Tursku), 23./24. svibnja 1915. godine u napad na talijanske obalne gradove i početkom lipnja 1918. godine u potporu (poništenog) napada na brodove Otrantsbaraže, dok su lake snage, poput brzih krstarica, razarača, torpiljarki i podmornica, vodile aktivni rat i skoro svaki dan bile na moru. U doba kad su austrougarski razarači planirani i građeni, bila im je namijenjena uloga obrane većih brodova od protivničkih torpiljarki i razarača. Poslije je ta uloga proširena i na obranu od podmornica i zrakoplova, a konačno su služili za pratnju konvoja, traženje mina, potporu hidroplana na povratku iz njihovih napada na ciljeve na protivničkoj obali, a i za napade na protivnički pomorski promet i brodove Otrantske baraže (koji su pak nastojali spriječiti prolazak austrougarskih i njemačkih podmornica s Jadrana na Sredozemlje i natrag).
Svakako bi bilo bolje da se prije i početkom rata sagradilo više razarača i velikih torpiljarki, ali to u to doba nikome nije bilo jasno, jer su razarači smatrani nekom vrstom pomoćnih brodova. Ipak su razarači klase Tátra, a djelomice i stariji klase Huszár zajedno s lakim izvidničkim krstaricama (Rapidkreuzer) klase Spaun i Poboljšani Spaun nosili glavni teret operacija na Jadranu. Već su spomenute posljedice nesretne odluke ne graditi dodatne Tátre početkom rata, a danas je poznato da su razarači tijekom dva svjetska rata, kao i poslije, bili „djevojke za sve“ i bez njih da nijedna flota ne bi mogla uspješno djelovati.
Današnji razarači (i fregate) su sasvim nešto drugo od tadašnjih, ali uloga im je ipak ostala ista, a ni ciljevi se nisu jako promijenili, jer je primjerice već rat na Jadranu 1914.-18. također vođen u „tri dimenzije“, protiv površinskih brodova, podmornica i zrakoplova, što je c. i kr. mornarica možda kasno shvatila, ali uspješno provodila. Čak su i stari proto-razarači bili učinkoviti na svoj način, jer drugih brodova nije bilo na raspolaganju.