Incident poznatiji pod kolokvijalnim nazivom „slučaj Mlinar“, koji se sredinom svibnja 1990. godine zbio u Benkovcu ostao je u zaboravu hrvatske javnosti. To čudi jer se radi o jednoj od važnijih epizoda otvorene agresije na Hrvatsku, čije izdvojeno istraživanje stavlja novo svjetlo na pitanje karaktera velikosrpskog osvajanja i širenja.
Kada je 19. svibnja 1990. godine u Benkovcu izvršen napad na Miroslava Mlinara, gotovo nitko nije ni slutio da se iza svega nalaze obavještajne organizacije pod rukom Slobodana Miloševića. Srpski su mediji svakodnevno izvještavali o mladom Miroslavu Mlinaru, Srbi[1]nu iz Benkovca i istaknutom članu Raškovićeve Srpske demokratske stranke, kao o heroju koji je stradao od „ustaške ruke.“ Medijska je propaganda koristila senzacionalističe naslove o „ustaškom nožu“, „srpskom vratu i pogibelji“ te fašističkoj Tuđmanovoj vlasti koja prijeti srpskom narodu u Hrvatskoj.
Pozornost koju je ovaj slučaj dobio može se mjeriti s medijskim naslovima koji su pratili neke od najpoznatijih pokušaja atentata i ubojstava. No, nema sumnje da se radilo o medijskoj hajci koja je nastojala stvoriti osjećaj ugroženosti Srba u Hrvatskoj, te produbiti mržnju prema hrvatskoj vlasti i Hrvatima u cjelini.
Miroslav Mlinar rođen je 2. travnja 1967. godine u Benkovcu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Socijalističke vlasti su u Mlinaru vidjele budućnost izgradnje komunističkog sustava zbog čega je postao predsjednik Predsjedništva Saveza socijalističke omladine mjesne zajednice Benkovac. Nakon što je odslužio vojni rok u Slovenskoj Bistrici, upisao je Višu pomorsku u Rijeci, od koje je ubrzo i odustao. Naime, njegov je životni poziv bila gluma. Ubrzo nakon povratka u Benkovac Mlinar se kao glumac-statist angažirao na nekoliko filmskih snimanja, od kojih svakako treba spomenuti film „Braća po materi“ i „Vreme čuda.“ Filmske vode su ga opredijelile za glumu pa je Mlinar 1988. i 1989. godine pokušavao nastaviti obrazovanje na Fakultetu dramskih nauka u Beogradu. No, s obzirom da su mu oba pokušaja polaganja prijemnog ispita završila neuspješno, Mlinar se zaposlio u jednom benkovačkom ugostiteljskom objektu, gdje je došao u doticaj s vrhom Srpske demokratske stranke (Jovanom Raškovićem, Zdravkom Zečevićem, Dušanom Starevićem i drugima). Tako je početkom svibnja 1990. dobio mjesto predsjednika Mjesnog odbora SDS-a za Benkovac.
Mlinar se vrlo brzo penjao po hijerarhijskoj ljestvici pa je preko Dušana Starevića, konfidenta KOS-a, došao pod povećalo srpskih obavještajnih službi koje su ga u prvoj polovini svibnja 1990. godine vrbovale za jednu od morbidnijih operacija jugoslavenske povijesti. Nije to bila nikakva novost u obavještajnom svijetu. Sjetimo se samo insceniranog napada u Tonkinškom zaljevu 1964. godine, koji je poslužio SAD-u za uplitanje u Vijetnamski rat. Ili incidenta u Gleiwitzu, nakon kojega je Hitler stvorio opravdanje za napad na Poljsku. Slična je ideja bila iza „operacije Mlinar“. Mlinar je prema dogovoru trebao odglumiti žrtvu okrutnog napada u Benkovcu, optužiti hrvatsku vlast za podržavanje „ustaških metoda zastrašivanja“ te evocirati povijesne strahote srpskogna[1]roda. Zapravo se radilo o trećem prijemnom ispitu za Akademiju dramskih nauka u Beogradu. Mlinar je kao naknadu za sudjelovanje u obavještajnoj operaciji dobio izravan upad na Akademiju, veliku slavu i status „srpske žrtve“ te veći novčani iznos.
Nevjerojatno je, naime, u kakvim je okolnostima nastajala Hrvatska. Nakon što se vratio u Benkovac, Mlinar je potanko dogovorio detalje sa Zdravkom Zečevićem, prvim pobunjeničkim predsjednikom Skupštine općine Benkovac i kasnijim predsjednikom Vlade RSK, koji je bio vrlo blizak obavještajnim strukturama KOS-a. Posebnu je ulogu trebala odigrati njegova žena Ljubica, koja je u to vrijeme bila medicinska sestra. Ona je dobila zadatak obavljanja medicinskog zahvata. Uz lokalnu anesteziju Mlinaru je napravila oštre površinske rane na predjelu dlana, lijeve strane vrata i desne strane abdomena. Rezovi su napravljeni tako da Mlinaru ne ugroze život, a da istovremeno izgledaju „zastrašujuće.“ Samo brzinskim pregledom fotodokumentacije jasno je da se radilo o povredama koje su jednake lakšem padu s bicikla.
Nakon medicinskog zahvata Mlinar je završio u zadarskoj bolnici, gdje su liječnici zaključili kako se radi o površinskim ranama koje ne ugrožavaju život. U tom su se trenutku, uz opravdanje da se Mlinar „ne osjeća sigurno“ s hrvatskim liječnicima, u operaciju uključili Radomir Kužet i Savo Štrbac, također agenti KOS-a i utemeljitelji Dokumentacijsko-informativnog centra Veritas, koji su Mlinara prebacili u kninsku bolnicu. Do obrata je došlo upravo u Kninu jer su kninski liječnici zaključili da Mlinar ima potres mozga, što se samo po sebi može tretirati kao teža tjelesna povreda. Usprkos protestu zadarskih liječnika, obavještajna je operacija postigla svoj cilj! Jovan Rašković je zbog napada na Mlinara prekinuo sve odnose s Hrvatskim saborom i na taj način pojačao sumnju Srba u hrvatske institucije i hrvatski narod.
Ovaj samo naizgled nelogičan Raškovićev potez postaje itekako logičan ako ga se promatra u kontekstu velikosrpskih planova. Suspenzija odnosa je najavljena samo deset dana prije konstituirajuće skupštine Sabora, a odlazak odbornika SDS-a na sjednicu značio bi priznanje nove hrvatske vlasti, što Srbi nikako nisu htjeli. Oni, naime, nisu htjeli tražiti nikakav oblik kompromisa za rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj, a koji bi uključivao postojanje hrvatske države u njezinim granicama. Zapravo je izrežirani napad bio samo uvod i opravdanje u sve ono što će uslijediti: provođenje balvan-revolucije, osnivanje SAO Krajine te vođenje agresivnog i osvajačkog rata.
Miroslav Mlinar se nakon srpskog ustanka pridružio pobunjenicima kao zapovjednik specijalnog voda TO Benkovac, zbog čega je u odsustvu osuđen na dvadeset godina za ratni zločin u Škabrnji. Danas živi u Beogradu gdje i dalje podgrijava mit o sebi kao o srpskom junaku.
„Slučaj Mlinar“ je zanimljiv iz više razloga. Naime, u organiziranje i poticanje „slučaja Mlinar“ uključili su se gotovo svi akteri srpske države: od obavještajnih službi i političara, do medija i Srpske pravoslavne crkve. Jasno je, dakle, da se radi o prvoklasnom slučaju bez čijeg je promatranja teško razumjeti velikosrpski karakter i kontekst u kojem se razvijala srpska pobuna. Izrežirani napad na Mlinara otvorio je vrata sukobima ne samo na širem benkovačkom području, već je poprimio daleko šire razmjere. Na svoj je način djelovao mobilizacijski na sve Srbe u Jugoslaviji, koji su jedino u oružju vidjeli spas od „novog ustaškog režima.“ Ta temelju ovoga slučaja nedvojbeno možemo utvrditi da su obavještajne službe imale izravan utjecaj u kanaliziranje srpske pobune, koja je napad na Mlinara iskoristila za uvod u oružanu agresiju.
