Rusija je gurnula Srbiju u rat kako bi izbacila Njemačku s Balkana

Suvremenici su Prvi svjetski rat s punim pravom nazivali Velikim ratom. Najveći kojega je svijet do tada vidio. Na razna bojišta diljem svijeta upućeno je čak 60 milijuna muškaraca u najboljim godinama, od čega se njih deset milijuna nikada nije ni vratilo s bojišta. Crna bilanca do tada najvećeg svjetskog sukoba iznosila je čak 40 milijuna žrtava. Ali Velikom ratu nije ni tu bio kraj. Njegov završetak bio je tek uvertira u novi, još krvoločniji, Drugi svjetski rat. Crna bilanca postala je još crnjom.

Danas, nakon punih sto godina od početka Prvoga svjetskog rata, povjesničari još uvijek dvoje oko uzroka njegova izbijanja. Česti navodi da su uzroci složeni i duboki te da svoj korijen imaju u nepravilnom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja i bujanju nacionalizama više skrivaju nego što pojašnjavaju razloge sukoba. Za glavnog krivca najčešće se proziva Njemačka i njezino naoružavanje, dok se na stranu stavlja činjenica da je tempo u pomorskom naoružavanju zapravo diktirala Velika Britanija. Njezina želja za dominacijom na moru bila je neupitna, ali i nezasitna. Britanska vlada nije popuštala glede svog stava da njezina mornarica mora za čak 60 posto nadmašivati drugu najjaču svjetsku mornaricu. Poznata je odluka Winstona Churchila iz 1912. godine, prema kojoj je Velika Britanija na svaki izgrađeni njemački brod morala izgraditi svoja dva broda. Razlog je jasan. Kontrola pomorskih puteva predstavljala je kontrolu svjetske trgovine. Zato je Velikoj Britaniji dominacija na moru predstavljala imperativ.

Ono što nije mogla postići pomorskim putem, Njemačka je pokušala kopnenim. Svijet je ušao u doba nafte, a svjetske velesile bile su itekako svjesne njezine važnosti. Zato je Njemačka nastojala gradnjom željeznice povezati se s naftom bogatim područjem Bliskog istoka. Željeznica Berlin-Bagdad trebala se povezati s lukom Basrom u Perzijskom zaljevu, čime bi Njemačka zaobišla Sueski kanal pod britanskom kontrolom i povezala svoje afričke kolonije s Berlinom. Europski dio Orijentalne željeznice spajao bi se sa svojim istočnim dijelom preko Bospora. Budući da je Njemačka preko svoje vojne misije radila na organizaciji i modernizaciji turske vojske, to je u principu značilo da bi se na Bosporu, pored turske vijorila i njemačka zastava.

Bila je to situacija koja ni malo nije išla u prilog Rusiji, koja se nakon neuspjeha u Rusko-japanskom ratu (1904.-1905.) okrenula prema balkanskim zemljama i osiguravanju prodora na Sredozemlje. Zanimljivo je da je uloga Rusije, zemlje koja je uvelike kumovala u stvaranju predratnih prilika, gotovo u potpunosti zaobiđena u opisivanju uzroka koji su doveli do Velikog rata. Spominje se tek sporadično, i to u kontekstu panslavizma, kao potpuno bezazlenoj pojavi koja nije imala posebnog značaja na kasniji ratni sukob. Ne ulazeći u razloge prešućivanja ruskog doprinosa izbijanju rata, za stvaranje punije slike bitno je pojasniti ulogu Rusije i njezin utjecaj na početak rata. Ruski utecaj u Europi i Sredozemnom moru bio je ograničen geografskim položajem Rusije. Ruska mornarica na Crnome moru nije imala veću važnost sve dok su Bospor i Dardaneli, tjesnaci koji odvajaju Crno more od Sredozemnog, bili pod turskom upravom. No, nije u pitanju bila samo vojna važnost na Sredozemnom moru koju bi Rusija dobila kontrolom Dardanela. Ruski proračun mahom se temeljio na izvozu, a o njemu je ovisio mogući bankrot ruske državne blagajne koja je tih godina vapila za svježim kapitalom više nego ikada ranije. Rusija više nije mogla plaćati ni kamate za ogromne vanjske dugove. Dvije trećine ruskoga izvoza prolazilo je Bosporom. Zato bi za Rusiju zatvaranje bosporskog tjesnaca značilo bankrot države koji bi u konačnici doveo do nesagledivih ekonomskih posljedica.

Rusija je ovoj situaciji mogla doskočiti jedino posjedom Dardanela i Bospora. Egzistencija jedne takve velesile nikako nije mogla ovisiti o tuđoj volji. Raspadom Osmanskog carstva Rusiji se otvorila mogućnost utjecaja na slavenske narode Balkana. Njime se Rusija obilato koristila u nastojanju da proširi svoj utjecaj na te zemlje. Utjecaj na Balkanu značio je i pritisak na onemoćalu Tursku, ali i savezničku vojsku pred Dardanelima. Željeznica Berlin-Bagdad išla je u korist njemačkog utjecaja na tome području, što se kosilo s ruskim interesom. Zato je Rusija 1914. godine preko Srbije, svog balkanskog satelita, nastojala osujetiti njemački plan. Stoga je Srbija prekršila prijašnje ugovore i sporazume te izvršila nacionalizaciju dijela Bagdadske željeznice koji je prolazio njezinim teritorijem. Srbija je nepokolebljivo stajala kod svojih zahtejva, premda sama od tog postupka nije imala značajnije koristi.

Ne treba smetnuti s uma niti to da je upravo Rusija bila idejna začetnica Balkanskog saveza. Cilj stvaranja tog saveza bilo je sprečavanje širenja njemačkog i austrougarskog utjecaja na istok. Ali mnogi povjesničari zaboravljaju napomenuti da bi Rusija stvaranjem Balkanskog saveza Njemačku i Austro-Ugarsku stavila u vrlo nezgodan položaj jer bi se one našle u okruženju Rusije i njezinih saveznica. Nakon neuspjelog pokušaja da od Bugarske napravi svoj balkanski satelit, oko kojega će se okupiti ostale balkanske države, Rusija se okrenula Srbiji, mladoj zemlji neutaživih teritorijalnih pretenzija. Srbija je tijekom Balkanskih ratova značajno proširla svoj teritorij, a s Rusijom u zaleđu srpski apetiti postajali su neutaživima. Kako bi osigurala zaleđe, Rusija je 1914. godine privukla i Rumunjsku na svoju stranu. Geostrateški položaj Rumunjske bio je od ključnog značaja za ostvarivanje ruskih planova. Rumunjska se ispriječila između Rusije i Srbije, imala je dugačku kopnenu granicu s Austro-Ugarskom te je odvajala Bugarsku i Tursku od Austro-Ugarske.

Rusija ne bi mogla proširiti svoj utjecaj na Balkan da nije zaigrala na kartu panslavizma. Stoga panslavizam nije bio tek marginalna pojava, kako se to često u historiografiji nastoji prikazati. Rusija je panslavističke ideje obilato koristila za širenje svog utjecaja na Balkanu. Pa i sama ideja Balkanskog saveza bila je duboko ukorijenjena u panslavističkoj ideologiji. Što li je to drugo bilo nego politički suverenitet i jedinstvo rasno homogenog saveza Slavena pod ruskim vodstvom?

Možemo li toj pojavi pripisati tek marginalan značaj? Teško. Kako to u politici često biva, nikome zapravo nije bilo stalo do romantičarskog panslavizma. Svaka država imala je svoju inačicu te je ideju sveslavenstva koristila u svome interesu. Ruski interes ogledao se u želji za slobodnim pristupom Sredozemlju, a Srbiji u širenju na teritorije susjednih zemalja. U tu svrhu iskorištena je panslavistička ideja jugoslavenstva u kojoj je Srbija trebala preuzeti dominantnu ulogu među južnim Slavenima. Južnoslavenska ideja imala je ulogu smokvinog lista kojim je dinastija Karađorđević prikrivala velikosrpsku ideologiju. Dio Srba i dio Hrvata nastanjenih u Austro-Ugarskoj podupirao je južnoslavensku ideju, ali rijetki su bili podupiratelji velikosrpskog pokreta. U cilju njezinog promicanja organiziran je cijeli niz društava koja su djelovala na području Hrvatske i BiH, a koja su uživala značajnu potporu Srbije. Jugoslavenstvo je bilo samo paravan za širenje velikosrpske ideologije. No, ipak ne možemo reći da su austrougarski Srbi širili takve ideje samo s ciljem širenja kraljevske vlasti Karađorđevića na južne Slavene. Najbolji primjer nam je Svetozar Pribičević, vodeći srpski političar u Hrvatskoj i gorljivi zastupnik južnoslavenstva, koji je na kraju emigrirao i postao velikim protivnikom velikosrpske hegemonije u Kraljevini Jugoslaviji. Jugoslavenstvo je iskorišteno u velikosrpskom interesu. Upravo onako kako je i panslavizam iskorišten za širenje ruskog utjecaja.

Dugogodišnje rovarenje Srbije protiv Austro-Ugarske urodilo je neslavnim plodom. Austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova supruga ubijeni su u Sarajevu na srpski praznik Vidovdan. Najveći prijatelj Slavena u Monarhiji ubijen je od strane srpskog terorista. Njegov plan za rješenje južnoslavenskog pitanja nikako nije išao u prilog srpskim teritorijalnim pretenzijama. Atentat u Sarajevu nije bio revoltirani postupak pripadnika obespravljenog naroda, već državni terorizam.

Stoga i ovogodišnje podizanje spomenika Gavrilu Principu u Istočnom Sarajevu, u Republici Srpskoj, predstavlja veličanje velikosrpske ideologije koja nije donijela ništa dobroga niti srpskom niti susjednim narodima. Koliko god u historiografiji prevladavalo mišljenje da su bečki zahtjevi nakon atentata upućeni Srbiji bili ultimativno oštri, Austro-Ugarska se, zapravo, na vrlo obazriv način pokušala oduprijeti srpskom državnom terorizmu. Ona u ultimatumu nije tražila ništa više od onih zahtjeva kojima je i sama prijašnjih godina udovoljila Kraljevini Srbiji. Naime, svojevremeno su srpske vlasti u Beču vodile istragu oko pljačke kripte obitelji Karađorđević. Zatim, Srbija je bila potpisnica i dviju međunarodnih konvencija - Konvencije o pravnoj pomoći i Konvencije o suzbijanju anarhizma, koje su Austro-Ugarskoj davale pravo pokretanja postupka u Srbiji u istrazi oko nalogodavaca sarajevskog atentata. To isto pravo iskoristila je i Srbija 1868. godine u istrazi o umorstvu kralja Miloša Obrenovića, žrtve zavjere potaknute od strane kneza Aleksandra I. Karađorđevića. Istragu su vodile srpske vlasti, a ugarska vlada u potpunosti je udovoljila svim zahtjevima srpske vlade.

Iako se često sarajevski atentat nastoji prikazati kao izgovor Austro-Ugarske za napad na Srbiju, on je ipak bio tek „kap koja je prelila čašu“ austrougarskog strpljenja. Ni jedna druga država ne bi trpila terorističko rovarenje slabijeg susjeda, već bi postupila isto. Austro-Ugarska je morala riješiti problem oštre medijske kampanje kojom je Srbija poticala na pobunu srpsko stanovništvo na području Monarhije i kojom je svojatala austrougarske teritorije. Aneksija BiH poslužila je samo kao izgovor za rovarenje u korist prvensteno ruskih, a tek potom velikosrpskih interesa.

Sigurno je da Srbija nikada ne bi odbila zahtjeve iznijete u Srpanjskom ultimatumu, da nije slijedila petrogradsku direktivu. Rusija je priželjkivala rat kojime bi spriječila njemački utjecaj na Tursku i ovladala pomorskim izlazom na Sredozemlje te stvorila jak balkanski blok slavenskih državica pod svojim patronatom. Uz rješavanje vanjskih problema, Rusija je ratom planirala riješiti i svoje unutarnje probleme. Sredinom 1914. godine rusko gospodarstvo podrhtavalo je pod snažnim radničkim štrajkovima i nemirima revolucionarnog karaktera. Uzavrele strasti ruskog radništva tebalo je preusmjeriti na bojište, daleko od petrogradskih ulica. Njemačka i Austro-Ugarska već su bile u okruženju Rusije i njezinih saveznica. Francuska, kao najveći ruski kreditor, morala je zaštititi svoje interese u Rusiji. Bitanija je bila vrlo mlakog stava i nastojala je do zadnjeg trenutka riješiti spor diplomatskim angažmanom.

No, ostvarile su se najcrnje njemačke slutnje prema kojima bi se Njemačka našla u neprijateljskom okruženju. Rusija je pokrenula mobilizaciju svojih snaga i nije odgovarala na njemačke apele za prestankom mobilizacije. Svjetski rat postao je neizbježan.