SAD objavio Njemačkoj rat

Veljačka revolucija koja je u ožujku 1917. izbila u Rusiji ozbiljno je zaprijetila prevazi snaga na ratom uzburkanom europskom kontinentu. Ruski car Nikola II., kojeg je javnost Središnjih sila smatrala jednim od glavnih krivaca za izbijanje rata, bio je primoran na abdikaciju pa je nakon njegova svrgnuća zavladalo mišljenje daće nova ruska vlada pod pritiskom narodnih masa koje su tražile mir odustati od ratnih namjera i zatražiti mir sa Središnjim silama. Ruske mase tražile su mir, a Rusija je bila sve više zakupljena sama sobom. Nakon tri godine zaokupljenosti ratom, mir je postao glavna tema novinskih članaka. Brojne analize raznih stručnjaka objavljivane u novinama razmatrale su mogućnosti uspostave mira čime se stvaralo ozračje koje je uvjeravalo čitatelje da je svršetak ratnog ludila samo pitanje dana. Iako su izvještaji s bojišta navodili spremnost ruske vojske za nastavak rata, svima je bilo jasno da preko noći obezglavljena vojska nije sposobna na poduzimanje značajnijih borbenih akcija. Uspjehom Veljačke revolucije Antanta je bila uzdrmana iz temelja i prijetila joj je opasnost da će Rusija izići iz rata te time osloboditi zaleđe Središnjih sila u kojem je tijekom tri godine vezivala značajan dio njihovih snaga, koje će sada konačno moći biti usmjerene na zapadna bojišta.

Samo mjesec dana prije izbijanja revolucije u Rusiji, Njemačka je pokrenula neograničeni podmornički rat kao odgovor na Antantinu pomorsku blokadu koja je prouzročila nestašice sirovina i hrane u Središnjim silama. Bio je to potez očajnika koji je izazvao SAD da zaprijeti stupanjem u rat na strani Antante, glavnoga izvozničkog tržišta SAD-a. Njemačka je tim potezom nastojala izolirati Veliku Britaniju i time je primorati na obustavljanje „Gladne blokade“. Da je pomorska blokada teško pogađala Njemačku i njezino stanovništvo, priznao je i Winston Churcill koji je u svojim memoarima zabilježio: „Britanska blokada Njemačke bila je izvođena tako da je cijela Njemačka bila smatrana jednom opsjednutom tvrđavom; javno je priznato da su Britanci na taj način cijeli jedan narod osudili na smrt glađu – muškarce, žene, djecu, stare i mlade, ranjene i zdrave – da bi ih prisilili na predaju.“ Samim time i na njemačko proglašenje neograničenoga podmorničkog rata trebamo u prvom redu gledati kao na potez očajnika, posljednje sredstvo u borbi za preživljavanje jednog naroda. No taj je čin ujedno značio i prekid trgovinske razmjene između Velike Britanije i SAD-a, ali i dovođenje u pitanje širenja trgovačkog utjecaja SAD-a na Stari kontinent nakon rata. 

Pobjeda Antante, visoko zadužene kreditima u SAD-u, otvarala je mogućnost većeg upliva američkog kapitala u Europi, ali i osiguravala povrat kredita SAD-u...

Nastavak teksta pročitajte u novome izdanju Vojne Povijesti od 5. travnja na svim kioscima!