Potaknuti stalnim Staljinovim pritiskom o otvaranju drugoga bojišta, ali i sa željom da se aktivno uključe u europski rat, Amerikanci su 8. studenoga 1942. iskrcali svoje snage u sjevernoj Africi. Time su ugrozili pozadinu njemačkoga Afričkoga korpusa koji se povlačio nakon poraza kod El Alameina i izravno ugrozili fašističku Italiju. Iako su pregovorima s francuskim kolonijalnim snagama vjernim režimu maršala Pétainea pokušali osigurati mirno iskrcavanje, operacija kodnog naziva „Torch“ ili „Baklja“ nije prošla bez teškoća.
Američki general Clarke dobio je, doduše, obećanje glavnoga francuskoga zapovjednika u Africi, admirala Darlana da se Francuzi neće suprotstaviti invaziji, ali je problem bio u tome što Darlan nije imao ovlasti dati takvu izjavu. Kada su se anglo-američke snage pod zapovjedništvom američkoga generala Dwighta Eisenhowera iskrcale na nekoliko mjesta, uključujući Casablancu, Oran, Tanger i druga, reakcije 100.000 francuskih vojnika u Alžiru, Maroku i Tunisu bile su različite. Veći je dio operacije prošao glatko.
No u Oranu je došlo do žestokih borbi. Mjestimičan otpor višijevskih snaga stajao je Amerikance 556 ubijenih i 837 ranjenih vojnika, a stradalo je i oko 300 britanskih i 700 francuskih vojnika. U međuvremenu je Hitler zaprijetio Pétainu da će okupirati preostali dio Francuske ako Francuzi ne pruže jači otpor iskrcavanju. Kada se Darlan pet dana poslije iskrcavanja predao, njemačka je vojska upala u višijevsku Francusku i okupirala je.
Iako je operacija „Baklja“ bila uspješna, borbe s prekaljenim njemačkim Afričkim korpusom stavit će na kušnju još nezrele američke vojnike, ali i anglo-američko savezništvo. Francuski admiral Darlan, kojega su saveznici podupirali nasuprot De Gaulleu, ubijen je u atentatu protunacističkog rojalista mjesec dana nakon predaje, što je izazvalo nova nesuglasja u francuskim redovima.